Uvod
“Pravila kako zamijetiti u duši i proniknuti različita nadahnuća što se u njoj
bude, ne bismo li prionuli uz dobra, a otjerali zla. Najviše bi odgovarala za
prvi tjedan.” (DV 313.)
1. Kad ideš iz zla u gore
Kad ideš iz zla u gore, zli duh ti dočarava prividne naslade i sjetilne užitke
da bi te što duže zadržao na putu zla i utvrdio te u tvom ropstvu. Dobri duh
djeluje na suprotan način: oštro te pogađa u srce i grize ti savjest da bi
uvidio da si na krivom putu. (Usp. DV 314)
2. Kad se želiš osloboditi zla i tražiš dobro
2.1. Kako djeluju duhovi kad kreneš putem dobra
Kada se želiš osloboditi zla i tražiš dobro, dobri
duh te hrabri i jača, tješi, nadahnjuje, smiruje, zna ganuti do suza, olakšava
put uklanjajući različite zapreke. Zli duh te, naprotiv, muči, žalosti,
uznemiruje lažnim razlozima, daje osjećaj krivnje i postavlja različite zapreke
da ne bi napredovao na putu dobra. (Usp. DV 315) Dobri duh ti daje duhovnu
utjehu, a zli duh te vodi do duhovne zapuštenosti, potištenosti, suše.
Duhovna utjeha je stanje u kojem doživljavaš Božju blizinu. Postoji više vrsta
duhovne utjehe. One se razlikuju po načinu doživljavanja Božje prisutnosti. Prva
je najsnažnija, ali i najnesigurnija. Nalik je na ljetnu kišu koja sve
osvježava, ali i brzo prolazi. Tu utjehu možeš prepoznati u sebi kao unutrašnje
ganuće koje može dovesti i do suza i koje rasplamsava tvoju ljubav prema Bogu te
prema svakom stvorenju, ali samo u njemu i radi njega. Druga vrsta utjehe je
manje snažna, ali i sigurnija. Nalik je na potok koji prolazi kroz vrt i natapa
ga. Osjećaš je u sebi kao unutarnju radost koja te privlači k duhovnim stvarima,
k ljubavi prema Bogu i služenju bližnjima s vedrinom i mirom srca. Treća vrsta
utjehe je ona po kojoj rastu u tebi vjera, nada i ljubav. Nju gotovo i ne
osjećaš, ali je ona najsigurnija. Može se usporediti s podzemnim vodama koje se
ne vide, ali koje natapaju zemlju i donose život. (Usp. DV 316)
Duhovna suša, potištenost, zapuštenost stanje je u kojem ne doživljavaš Božju
blizinu te se osjećaš sam i napušten. To je stanje suprotno duhovnoj utjesi.
Bio bi to npr. mrak i nemir u duši, pobude na sve što je nisko i čisto
zemaljsko, nemirno uzrujavanje, napasti što potiču na malodušnost, bez pouzdanja
i ljubavi, gdje dušu skroz naskroz obuzme lijenost i mlakost, žalost, baš kao da
je posve rastavljena od svoga Stvoritelja i Gospodina. Kao što se utjeha protivi
potištenosti, tako su i misli što se rađaju iz nje, protivne mislima što
proizlaze iz zapuštenosti.” (DV 317.)
2.2. Što činiti u vrijeme duhovne zapuštenosti
“Peto pravilo. – U vrijeme duhovne potištenosti ne
valja ništa mijenjati, već stajati čvrsto i nepokolebljivo u odlukama i
odredbama što ih je tko obdržavao dan prije te zapuštenosti ili, bolje, u
zasadama i planovima što se na njih nakanio u prijašnjoj utjesi. Kao što nas,
naime, za vrijeme utjehe uglavnom vodi i nadahnjuje dobri duh, to isto polazi u
potištenosti za rukom duhu tame, a jedva smo u stanju da po njegovim savjetima
pokročimo sigurnim putem.” (DV 318.)
“Šesto pravilo. – Premda za potištenosti nije dobro mijenjati prvotne odluke,
ipak će dobrano koristiti ako se snažno uhvatimo ukoštac sa samom dosadom te se
npr. dadnemo više na molitvu, razmatranje, marljivo ispitivanje savjesti te da
pronalazimo kakav zgodniji način
pokore."”(DV 319)
”Sedmo pravilo. – Tko je potišten, neka promisli kako ga Gospodin prepušta
vlastitim prirodnim silama ne bi li se sam suprotstavio neprijateljevu
previranju i napastovanju. S pomoću je Božjom to svakako u stanju, jer ga ona
nikad ne napušta, nego se samo pritajila. Gospodin mu je, naime, uskratio očitu
i veliku revnost, snažnu ljubav s intenzivnijom milošću, ali mu ipak ostavlja
dovoljnu milost, potrebnu za vječno spasenje.” (DV 320.)
a u potištenosti neka se, naprotiv, sjeća kako s milošću Božjom može mnogo toga
podnijeti u borbi protiv neprijatelja, samo da crpe snagu u svom Stvoritelju i
Gospodinu.” (DV 324b)
“Osmo pravilo. – Za vrijeme potištenosti neka se svatko učvršćuje u
izdržljivosti koja suzbija napasti što ga snađoše. Neka sebe uvjerava da će mu
naskoro zasjati utjeha. Može se u tom pravcu poslužiti i zahvatima iz šestog
pravila kojima će se hvatati s dosadom ukoštac.” (DV 321)
“Deveto pravilo. – Tri su glavna razloga zašto nas obuzima potištenost.
1) Prvi je taj što smo bili mlaki, lijeni i nemarni u svojim duhovnim vježbama
te na taj način izgubismo duhovnu utjehu zbog vlastitih pogrešaka.
2) Drugi je razlog kušnja gdje će se pokazati jesmo li već koliko-toliko dorasli
službi Božjoj, jesmo li ikako u stanju da se učvršćujemo u njoj i bez tolikog
obilja utjehe i neobičnih milosti.
3) Treći je razlog da bismo na temelju iskustva doista do u dno duše doživjeli
te bi nas skroz naskroz obuzela svijest kako nije u našoj ruci da dođemo do
velike pobožnosti, žarke ljubavi, suza ili kakve duhovne utjehe ili da je
sačuvamo, već je sve to dar i milost Boga, Gospodina našega. Tako nećemo
savijati gnijezdo na varavu terenu niti dizati glave u nekakvoj oholoj taštini,
nit ćemo sebi prisvajati svoju pobožnost ni ikakve nijanse duhovne utjehe.” (DV
322.)
2.1. Što činiti u vrijeme duhovne utjehe
“Deseto pravilo. – Snađe li koga utjeha, neka misli na to čemu će biti dorastao
kad ga obuzme potištenost i neka protiv nje unaprijed skuplja nove sile.” (DV
323.)
“Jedanaesto pravilo. – Koga je snašla utjeha, neka se po mogućnosti nastoji što
dublje poniziti, sjeća se kako je malo u stanju kad ga obuzme dosada te će
ostati bez milosti ove utjehe.” (DV 324a)
“Dvanaesto pravilo. – Neprijatelj je nalik na ženu. Pred jakim je on kukavica, a
silan pred plašljivcem. Ženi je svojstveno da u svađi s čovjekom odmah gubi
srčanost te stane bježati čim ovaj pokaže da se ne boji. Stane li, međutim, muž
uzmicati, gubiti srčanost, tko će živ postaviti brane te izmjeriti snagu srdžbi,
osvetljivosti i bijesu žene? Takav je i neprijatelj. I njegova je osobina da
gubi snagu i srčanost (napasti se povlače) čim osoba koja nastoji oko duhovnog
života pokaže neustrašivost u borbi s neprijateljem te se čvrsto hvata ukoštac s
napastima i laća onoga što je njima dijametralno protivno. Stane li se,
naprotiv, u napastima plašiti, počne li gubiti srčanost, tad nema na svijetu
takve bestijalne zvijeri kao što je nprijatelj ljudske naravi dok u svojoj
neizrecivoj zlobi provodi vlastite paklene namisli.” (DV 325.)
“Četrnaesto pravilo. – On se vlada poput vojskovođe, kao vođa čete koji pokušava
osvojiti i opljačkati tvrđavu. Kako, naime, zapovjednik i vođa čete, čim postavi
tabor, stane odmah izviđati protivničku snagu i položaje utvrda, a tek onda
počne navaljivati, i to s najslabije strane, tako i neprijatelj ljudskoga roda
uhodi te sa svih strana napipava svaku našu bogoslovnu, stožernu i ćudorednu
krepost. Kad napokon utvrdi gdje je naša najslabija točka, najmanje dorasla
zahtjevima vječnoga spasenja, odande on nasrće i pokušava nas svladati.” (DV
327.)
“Trinaesto pravilo. – Vlada se također poput lažnog ljubavnika kome je mnogo
stalo da ostane skrovit i prikriven. Kao što laskavac koji slatkim riječima
malo-pomalo mami kćerku dobra oca ili zavodi ženu čestita muža želi da njegove
riječi pod svaku cijenu ostanu tajne, a upravo mu je nesnosno i užasno mrsko
otkriva li kćerka ocu, a žena mužu te laskave riječi te će taj lako pohvatati
sve konce njegovoj prozirnoj igri. Lisac odmah razabire kako mu pade iz ruke
oružje kojim se latio posla. Takav je i neprijatelj ljudske naravi. kad lukavo
nagovara i zavodi pravednu dušu, stalo mu je i od srca želi da svi pokušaji
ostanu tajni, a velika ga muka hvata čim duša otkriva iskusnom ispovjedniku ili
duhovnoj osobi koja se razumije u zlobne đavolske lukavštine. Jadan uviđa kako
mu nestaje tlo pod nogama Započeta mu zloća neće poći za rukom, budući da su se
otkrile njegove očite spletke.” (DV 326.)
3. Kad napredujemo od dobrog k boljem
3.1. Djelovanje dobrog duha
“Pravila kako zamijetiti u duši te savršenije proniknuti u različita nadahnuća i
raspoznavati ih. Odgovarala bi više za drugi tjedan.” (DV 328.)
“Prvo pravilo. – Bogu je i njegovim anđelima svojstveno da svojim djelovanjem
unose u nas pravo veselje i duševnu radost. Uklanjaju svaku žalost i zbunjenost
koju u nama budi neprijatelj. Ovomu je opet vlastito boriti se protiv takve
radosti i duhovne utjehe, služiti se prividnim razlozima, cjepidlačarenjem i
upornim zavaravanjem.” (DV 329.)
“Drugo pravilo. – Jedini Bog, naš Gospodin, može dušu napuniti utjehom bez
prethodnoga uzroka, jer samo je Stvoritelj vlastan unići, izići i djelovati u
duši, svu je raspaliti ljubavlju prema svom božanskom veličanstvu. Velim bez
uzroka, bez ikakva prethodnog osjećaja, bez spoznaje ikakva predmeta, budući da
bi se ta utjeha inače mogla posve prirodno temljiti na umnom i voljnom
djelovanju.” (DV 330.)
“Peto pravilo. – Treba budno pripaziti na redoslijed misli: ako je u svemu dobar
i početak i sredina i krajevi, odiše li sve samo po dobru, bio bi to dokaz
dobrog anđela. Ako li se u tok i razvoj misli malo-pomalo ušuljalo zlo, čovjek
se rastresa, nadolazi nešto manjkavo, slabije od onoga na što se duša nakanila,
postaje li mlitava, uznemiruje se i buni u svome spokojnom miru što ga je prije
uživala, bilo bi odatle više nego očito kako se u stvar negdje upleo zao duh,
neprijatelj našega napretka i vječnoga spasenja.” (DV 333)
“Sedmo pravilo. – U dobrih koji čvrsto pokročiše na putu prema još boljem dobri
anđeo potiče dušu milo, lagano i blago, poput kaplje što ulazi u spužvu, a zli
je duh, naprotiv, dira oštro, bučno, uz nekakakav nemir, kao kada kap vode udari
o kamen. Kod zlih koji udariše putem prema sve goremu spomenuti dusi djeluju na
suprotan način. Razlog je tome raspoloženje duše, tj. protivi li se, naime, ili
slaže s rečenim anđelima. Kad se oni sukobljavaju, poticaji ulaze s bukom i
odjekom, lako se zamjećuju, a kad se slažu, onda ulaze tihano, baš kako se
otvaraju vrata u vlastitu kuću.” (DV 335.)
3.2. Djelovanje zlog duha
“Prvo pravilo. – Bogu je i njegovim anđelima svojstveno da svojim djelovanjem
unose u nas pravo veselje i duševnu radost. Uklanjaju svaku žalost i zbunjenost
koju u nama budi neprijatelj. Ovomu je opet vlastito boriti se protiv takve
radosti i duhovne utjehe, služiti se prividnim razlozima, cjepidlačarenjem i
upornim zavaravanjem.” (DV 329.)
“Treće pravilo. – S uzrokom može u dušu unijeti utjehu i dobri i zli anđeo, ali
s protivnom svrhom. Dobri je anđeo daje radi duhovnog napretka da ona poraste i
penje se od dobra još prema boljem, a zli duh, naprotiv, ne bi li je kako uvukao
u svoje mutne vode i naveo na zlo.” (DV 331.)
“Četvrto pravilo. – Zlom je anđelu svojstveno pretvarati se u anđela svjetla. On
ulazi svirajući u iste žice s pobožnom dušom, a naposljetku izvodi na njima
svoju nepatvorenu ariju, tj. isprva budi u duši dobre i svete misli, skladne s
njezinim pravedim raspoloženjem, a onda malo-pomalo pripazi kako bi se iz njih
izvukao te, pun najpodlijih namjera, dušu zamotao i svu je isprepleo svojim
prikrivenim zamkama i mrežama.” (DV 332.)
“Peto pravilo. – Treba budno pripaziti na redoslijed misli: ako je u svemu dobar
i početak i sredina i krajevi, odiše li sve samo po dobru, bio bi to dokaz
dobrog anđela. Ako li se u tok i razvoj misli malo-pomalo ušuljalo zlo, čovjek
se rastresa, nadolazi nešto manjkavo, slabije od onoga na što se duša nakanila,
postaje li mlitava, uznemiruje se i buni u svome spokojnom miru što ga je prije
uživala, bilo bi odatle više nego očito kako se u stvar negdje upleo zao duh,
neprijatelj našega napretka i vječnoga spasenja.” (DV 333)
“Šesto pravilo. – Pošto smo neprijatelja ljudskog roda zamijetili te ušli u trag
njegovu zmijskome repu, uočili njegov konačni uspjeh u koji nas je uvukao, bit
će za svakoga tko je doživio takvu napast i te kako probitačno da smjesta
provjeri čitav tok dobrih misli što ih je neprijatelj isprva došaptavao, način
kako je zlobnik iz te početne faze polako istisikivao slast i duhovnu radost
kojom je dušu uspio uljuljavati te prevesti je žednu preko vode do svoje opake
namjere. Tako će se ubuduće na temelju stečenog iskustva kad je već proniknula
njegovu taktiku i utvrdila posupak, bolje čuvati njegovih već davno uhodanih
prijevara.” (DV 334.)
“Sedmo pravilo. – U dobrih koji čvrsto pokročiše na putu prema još boljem dobri
anđeo potiče dušu milo, lagano i blago, poput kaplje što ulazi u spužvu, a zli
je duh, naprotiv, dira oštro, bučno, uz nekakakav nemir, kao kada kap vode udari
o kamen. Kod zlih koji udariše putem prema sve goremu spomenuti dusi djeluju na
suprotan način. Razlog je tome raspoloženje duše, tj. protivi li se, naime, ili
slaže s rečenim anđelima. Kad se oni sukobljavaju, poticaji ulaze s bukom i
odjekom, lako se zamjećuju, a kad se slažu, onda ulaze tihano, baš kako se
otvaraju vrata u vlastitu kuću.” (DV 335.)
“Osmo pravilo. – Kad je utjeha bez uzroka, tu onda nema mjesta prijevari, budući
da sve potječe od samoga Boga, Gospodina našega, kako je već rečeno. Ipak će
duhovna osoba koju Gospod pohađa takvom utjehom budno i pomno voditi računa o
razlici između vremena kad rečena utjeha doista traje i djeluje od onog doba
kasnije kada duša ostaje, zagijana i sva prožeta dojmovima i posljedicama minule
utjehe, ali za toga drugog vremena zna duša gdjekada vlastitim umovanjem,
uobičajenim zaključivanjem, poimanjem i prosuđivanjem stvarati pojedine odluke
već i pod utjecajem dobroga i zlog duha. Tih zamisli, dakle, ne dobiva više
izravno do Boga, Gospodina našega. Stoga treba sve to dobro izvidjeti prije nego
što im dadnemo potpuno povjerenje te ih stanemo provoditi u djelo.” (DV 336.)