NASLJEDUJ KRISTA - knjiga četvrta, glava 1

Glas učenikov:
1. Ovo su riječi tvoje, Kriste, vječna Istino, makar nisu izrečene u isto vrijeme, niti zapisane na jednom mjestu.
Jer su dakle tvoje i istinite, moram ih sve primiti sa zahvalnošću i vjernošću.
Tvoje su i ti si ih izgovorio; a i moje su također, jer si ih izrekao radi moga spasenja.
Rado ih primam iz tvojih usta da se dublje utisnu u moje srce.
Potiču me riječi tako blage, pune slasti i miline, ali me plaše vlastiti grijesi i odbija nečista savjest od primanja tolikog otajstva.
Vabi me slatkoća tvojih riječi, ali me pritište mnoštvo mojih opačina.

2. Zapovijedaš da s povjerenjem pristupim k tebi ako želim imati s tobom dio; i da uzmem hranu besmrtnosti ako želim polučiti vječni život i slavu.
»Dođite, veliš, k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti«.
O slatke li i prijateljske riječi u ušima grešnika da ti, Gospode Bože moj, bijednika i siromaha pozivaš na Pričest presvetoga tijela svojega!
Ali tko sam ja, Gospode, da se usuđujem pristupiti k tebi!
Evo, ni najviša te nebesa ne mogu obuhvatiti; a ti veliš: dođite k meni svi!

3. Što znači to preblago sniženje i tako prijateljski poziv?
Kako ću se usuditi doći kad nisam svjestan nikakvu dobru radi kojega bih se mogao pouzdati?
Kako ću te uvesti u svoj dom kad sam češće uvrijedio predobrostivo lice tvoje?
Plaše se anđeli i arkanđeli, boje se sveci i pravednici a ti kažeš: dođite k meni svi!
Kad ne bi toga rekao ti, Gospode, tko bi vjerovao da je istina?
I da ti ne zapovijedaš tko bi pokušao pristupiti?

4. Evo, Noa pravedan muž, trudio se sto godina na gradnji lađe da bi se sa nekolicinom
spasio; a kako ću se ja moći pripraviti za jedan sat da s poštovanjem primim Stvoritelja
svijeta?
Mojsije, veliki sluga tvoj i poseban prijatelj tvoj, načinio je kovčeg iz neraspadljiva drva, te ga je obložio najčišćim zlatom da bi u njemu pohranio ploče zakona; a zar da se ja, gnjili stvor, usudim tako lako primiti tebe Zakonodavca i darovaoca života?
Salamon, najmudriji od kraljeva izraelskih, gradio je na slavu imena tvoga sedam godina veličanstveni hram; i blagdan posvete njegove slavio je osam dana: prinio je hiljade pomirnih žrtava i zavjetni Kovčeg uz zvuk trube i klicanje smjestio svečano na mjesto za nj određeno.
A ja nesretnik i najbjedniji od ljudi, kako ću te uvesti u svoj dom kad jedva znadem pola sata pobožno provesti?
I kamo sreće kad bih barem jednom dostojno sproveo i pola sata!

5. O Bože moj, koliko su se oni trudili da omile tebi!
Jao, kako je malo što ja činim! Kako brzo ispunim vrijeme kad se spremam na Pričest!
Rijetko sam posve sabran, vrlo rijetko bez bar malo rastresenosti.
A sigurno u spasonosnoj prisutnosti tvoga Božanstva ne bi smjela doći na um nijedna nepristojna misao, niti me zaokupljati ikoje stvorenje, jer kanim primiti pod krov ne anđela, nego Gospodara anđela.

6. A ipak je vrlo velika razlika između zavjetnog Kovčega sa svojim sadržajem i između prečistog Tijela tvojega sa svojim neizrecivim krepostima; između onih zakonskih žrtava, koje su označivale ono što će doći, i između prave žrtve Tijela tvojega koja nadopunjuje sve stare žrtve.

7. Zašto dakle ne usplamtim više za tvojom štovanja dostojnom prisutnošću?
Zašto se ne spremam s većom brižljivošću za primanje tvojih svetinja; kad su oni sveti stari patrijarsi i proroci, kraljevi i knezovi s cijelim narodom pokazivali toliku pobožnu sklonost prema službi Božjoj?

8. Vrlo pobožni kralj David plesao je svim srcem pred kovčegom Božjim, sjećajući se dobrocinstava nekoć udijeljenih ocima; načinio je razna glazbala i odredio da se radosno pjeva, a i sam je s cijelim narodom često pjevao uz citru, nadahnut milošću Duha Svetoga; učio je narod izraelski svim srcem hvaliti Boga i skladnim glasom na pojedine dane blagoslivljati ga i slaviti.
Ako se onda vršila tolika pobožnost i ako su se sjećali božanske slave pred zavjetnim Kovčegom, koliko sada štovanje i pobožnost mora nadahnjivati mene i sav kršćanski puk u prisutnosti Sakramenta, u primanju preslavnoga Tijela Kristova?

9. Mnogi idu na razna mjesta da posjete relikvije svetaca i dive se kad čuju za njihova djela; promatraju prostrane građevine crkava i ljube svilom i zlatom omotane svete kosti njihove.
A evo, ti si prisutan ovdje kod mene na oltaru, Gospode Bože moj, Svetac nad svecima, Stvoritelj ljudi i Gospodar anđela.
Često se u posjećivanju tih hodočasničkih mjesta očituje ljudska znatiželja radi neviđenih još stvari, pa se vraćaju kući, a da se nisu popravili na kreposniji život, napose kad se radi o površnom hodočašću bez pravog skrušenja.
Ovdje si pak, u Sakramentu oltara, cio prisutan, ti Bože moj, čovjek Isus Krist: i tu se stiče obilati plod vječnoga spasenja kad god te dostojno i pobožno primamo. I na to nas ne navodi nikakva površnost ni znatiželjnost ni putenost, nego čvrsta vjera, pobožna nada i iskrena ljubav.

10. O nevidljivi stvoritelju svijeta, Bože, kako divno postupaš s nama! Kako blago i milostivo upravljaš sa svojim izabranima kojima nudiš samoga sebe da te primaju u Sakramentu!
To naime nadilazi svaki um; to privlači napose pobožna srca i potpiruje čežnju.
Pravi naime tvoji vjernici, koji odlučuju popraviti cijeli svoj život, crpe često iz ovog presvetog Sakramenta veliku milost pobožnosti i ljubav prema kreposti.

11. O divne i tajanstvene milosti Sakramenta koju poznaju samo vjernici Kristovi, a nevjernici je i i službenici grijeha ne mogu spoznati!
U ovom se Sakramentu daje duhovna milost i obnavlja u duši izgubljena krepost; i vraća se grijehom iznakažena ljepota.
Ova je milost katkada tolika da od punine udijeljene pobožnosti ne samo duh, nego i slabo tijelo osjeća da je primilo veću snagu.

12. Moramo ipak veoma žaliti i žalostiti se radi naše mlitavosti i nemarnosti, da se ne zanosimo većom željom za primanjem Krista u kom je sva nada i zasluga onih koji se spašavaju.
On je naime naše posvećenje i otkupljenje; on je utjeha putnika i vječni užitak svetaca.
Valja dakle veoma žaliti što se mnogi tako malo brinu za ovo spasonosno otajstvo koje razveseljuje nebo i čuva čitav svijet.
Jao sljepoće i tvrdoće srca ljudskoga što se ne brinemo više za tako neiskazani dar, a i služeći se svaki dan njime padamo u nemarnost.

13. Kad bi se naime ova presveta tajna vršila samo na jednom mjestu, te samo jedan svećenik na svijetu obavljao pretvorbu, što misliš kolikom bi željom bili ljudi obuzeti prema onom mjestu i takvom svećeniku Božjem, da bi mogli vidjeti kako se obavljaju božanske tajne!
A sada su mnogi posvećeni za svećenike i na mnogim se mjestima prikazuje Krist, da se pokaže to veća milost i ljubav Božja prema ljudima, koliko je sveta Pričest više raširena po svijetu.
Hvala ti, Isuse dobri, vječni pastiru koji si se udostojao nas siromahe i prognanike okrijepiti dragocjenim Tijelom i Krvlju svojom; te na primanje ovih tajna pozvati nas nagovorom svojih vlastitih usta govoreći: »Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti«.

Glava 2

U ovom se sakramentu iskazuje čovjeku velika dobrota i ljubav Božja

Glas učenikov:
1. Pouzdavajući se u dobrotu tvoju i veliko milosrđe tvoje, Gospode, pristupam bolestan k Spasitelju, gladan i žedan k Izvoru života, siromah Kralju neba, sluga k Gospodaru, stvorenje k Stvoritelju, tužan k svome blagom Tješitelju.
No odakle mi ta čast da dolaziš k meni? Tko sam ja da mi daješ samoga sebe?
Kako se usuđuje grešnik pojaviti pred tobom? I kako se ti udostojavaš doći k grešniku?
Ti poznaš slugu svojega i znaš da nema nikakva dobra u sebi radi kojega bi mu bio dobrostiv.
Priznajem dakle svoju bezvrjednost, priznajem tvoju dobrotu, hvalim blagost i zahvaljujem ti radi prevelike ljubavi.
Činiš naime to radi sebe, a ne radi mojih zasluga, da bolje spoznam tvoju dobrotu, da mi uliješ veću ljubav, i da mi na savršeniji način preporučiš poniznost.
Jer se dakle to sviđa tebi i jer si ti zapovjedio da tako bude, sviđa se i meni što se tako dostojiš činiti; i kamo sreće da se moja opakost ne bi tome opirala!

2. O preslatki i predobrostivi Isuse, koliko ti dugujemo poštovanje i zahvalnost, uz neprestanu pohvalu, za primanje svetoga Tijela tvojega čijeg dostojanstva nije u stanju prikazati nijedan čovjek!
Ali što ću misliti kod ove Pričesti kad pristupam k Gospodinu svomu kojega nisam u stanju dostojno štovati, a ipak ga želim pobožno primiti?
Što ću misliti bolje i spasonosnije nego da se posve ponizim pred tobom i da uzdižem tvoju beskrajnu dobrotu prema meni?
Hvalim te, Bože moj, i uzdižem do vijeka. Prezirem sebe i podvrgavam se tebi do u dubinu bezvrijednosti svoje.

3. Evo ti si Svetac nad svecima, a ja izmet grijeha.
Evo ti se priklanjaš k meni, a ja nisam dostojan da pogledam k tebi.
Evo ti dolaziš k meni, ti želiš biti sa mnom, ti me pozivaš na svoju gozbu.
Želiš mi dati nebesku hranu i »kruh anđeoski« da jedem; doista ne drugi nego samoga sebe, živi kruh koji si sišao s neba i daješ život svijetu.

4. Evo odakle izvire ljubav i blagonaklonost odsijeva! Kakvu ti veliku zahvalnost i pohvalu dugujemo za to! O kako je spasonosna i korisna tvoja odluka kad si to ustanovio! Kako je mila i draga gozba kad sam sebe daruješ za hranu.
O kako je divno djelovanje tvoje, Gospode! Kako je silna tvoja snaga! Kako je neiskazana istina tvoja!
Jer si rekao i sve je stvoreno; i stvoreno je to što si zapovjedio.

5. Divna je i vjerodostojna istina a koja nadilazi ljudski um: da si ti, Gospode Bože moj, pravi Bog i čovjek, čitav sadržan pod neznatnim prilikama kruha i vina; i da te pričesnik jede, a ipak te ne istroši.
Ti, Gospodar svemira, koji nikoga ne trebaš, htio si da u svome Sakramentu stanuješ među nama. Sačuvaj neokaljanim srce i tijelo moje da vesele i čiste savjesti uzmognem češće obavljati tajnu i primati na svoj vječni spas što si ti odredio i ustanovio u prvom redu na svoju čast i trajni spomen.

6. Veseli se, dušo moja, i zahvaljuj Bogu na tako plemenitom daru i posebnoj utjehi što ti je ostavio u ovoj dolini suza.
Jer koliko god puta se spominješ ovoga otajstva i primaš Tijelo Kristovo, toliko puta obnavljaš djelo svoga otkupljenja i postaješ dionikom svih zasluga Kristovih.
Kristova se naime ljubav nikada ne umanjuje, i nikada se ne iscrpljuje veličina njegova smilovanja.
Zato se moraš pripraviti na to s uvijek novom obnovom duha, i veliko otajstvo spasenja usvajati pažljivim razmatranjem.
Mora ti se pričiniti tako velikim, novim i dragim, kad služiš ili prisustvuješ Misi, kao da je istoga dana Krist postao čovjekom sišavši prvi put u Krilo Djevice; ili kao da je viseći na križu trpio i umirao za spasenje ljudsko upravo sada.

Glava 3

Kako je korisno češto se pričešćivati

Glas učenikovi
1. Evo, ja dolazim k tebi, Gospode, da mi bude dobro po daru tvome i da se veselim na svetoj gozbi tvojoj što si je »dobrostivo pripremio siromahu«, Bože!
Evo, u tebi je sve što mogu i moram željeti; ti si spasenje i otkupljenje moje, nada i jakost, čast i slava.
»Razveseli dakle danas dušu sluge svoga, jer sam k tebi, Gospodine Isuse, podigao srce svoje«.
Želim te sada pobožno i s poštovanjem primiti; želim te uvesti u svoj dom da zaslužim sa Zakejem biti blagoslovljen od tebe i ubrojiti se među djecu Abrahamovu.
Duša moja žudi za tvojim Tijelom, srce moje želi se sjediniti s tobom.

2. Daj mi sebe i dovoljno mi je. Jer osim tebe ne vrijedi nikakva utjeha.
Ne mogu biti bez tebe; i bez pohoda tvoga nisam u stanju živjeti.
Zato moram često doći k tebi i primiti te kao lijek za svoj spas: da možda ne klonem na putu ako ostanem bez nebeske hrane.
Tako si naime ti, premilosrdni Isuse, propovijedajući puku i liječeći razne bolesti rekao nekoć: »Ne mogu ih otpustiti gladne da ne klonu na putu«.
Učini dakle sada tako sa mnom kad si ostavio sebe u Sakramentu za utjehu vjernicima.
Ti si naime slatka okrepa duše: i tko te bude dostojno blagovao, bit će dionikom i baštinikom vječne slave.
Meni, koji tako često padam i griješim, tako brzo omlitavim i klonem, to je zaista potrebno da se čestim molitvama i ispovijedima i primanjem tvoga svetog Tijela obnavljam, čistim i oduševljavam; da možda ne napustim svete odluke dulje vremena se uzdržavajući od Pričesti.

3. Srce je naime čovječje sklono na zlo od svoga početka« i ako ne pritekne u pomoć božanski lijek, čovjek brzo pada u gore opačine.
Sveta Pričest dakle odvraća od zla i jača u dobru.
Ako sam naime sada tako često nemaran i mlitav, kad se pričesćujem ili služim Misu, što bi bilo ako ne bih uzimao lijeka
Pa premda nisam svaki dan spreman niti za služenje dobro raspoložen, ipak ću si dati truda da primim božanske tajne u zgodno vrijeme i postanem dionikom tolike milosti.
Jer ovo je jedna od glavnih utjeha vjerne duše, dok je udaljena od tebe u smrtnome tijelu, da sjećajući se češće svoga Boga primi pobožnim srcem svoga ljubljenoga.

4. O divnog li sniženja tvoje blagosti prema nama! Da se ti, Gospode Bože, Stvoritelju i Oživljavatelju svih duhova, udostojiš doći k siromašnoj duši i s čitavim božanstvom i čovječjom naravi zasititi njezinu glad.
O sretnog li srca i blažene duše koja zaslužuje pobožno primiti tebe Gospodina svoga i napuniti se, primajući te, duhovnom radošću!
O kako velikoga Gospodina prima, kako dragoga gosta uvodi, kako miloga druga prihvaća, kako vjernoga prijatelja dočekuje, kako krasnoga i plemenitoga, nad sve druge, zaručnika grli, vrijednog ljubavi iznad svega što se može poželjeti!
Neka zašute pred licem tvojim, preslatki ljubljeni moj, nebo i zemlja i sav ures njihov; jer što god imaju hvale i uresa tvoj je milostiv dar, i nikada neće dostići slave imena tvojega čijoj »mudrosti nema granica«.

Glava 4

Mnoga dobra primaju oni koji se pobožno pričešćuju

Glas učenikov:
1. Gospodine Bože moj, preteci slugu svojega »blagoslovom svoje miline« da zaslužim pristupiti k tvomu divnom Sakramentu dostojno i pobožno.
Potakni srce moje da teži za tobom i izbavi me od teške mlitavosti. »Pohodi me spasenjem svojim« da okusim u duhu tvoju milinu koja se skriva kao u izvoru, u ovom Sakramentu.
Prosvijetli također moje oči da uzmognem promatrati toliko otajstvo; i ojačaj me da vjerujem u nj neslomljivom vjerom.
Ono je naime djelo tvoje, a ne ljudske moći; tvoja sveta ustanova, a ne ljudsko iznašašće.
Nitko naime nije (po sebi sposoban da shvati ili razumije ovo što nadilazi i samu anđeosku dubokoumnost.
Gdje ću dakle moći ja, nedostojni grešnik, prah i pepeo, raspravljati i razumjeti tako duboko sveto otajstvo?

2. Gospode, u bezazlenosti srca svojega, u dobroj čvrstoj vjeri, i po tvojoj zapovijedi pristupam k tebi s nadom i poštovanjem; i zaista vjerujem da si ti prisutan ovdje u Sakramentu, Bog i čovjek.
Ti dakle hoćeš da te primim i da se s tobom sjedinim u ljubavi.
Stoga (molim tvoju blagost i stoga prosim da mi dadeš za to posebnu milost: da se sav pretopim u tebe i prelijem ljubavlju, i da si ne priuštim više nikakve druge utjehe.
Ovaj naime najuzvišeniji i najvredniji Sakramenat spas je duše i tijela, lijek za svaku duhovnu slabost; u kom se liječe moje opačine, obuzdavaju strasti, svladavaju ili umanjuju kušnje, ulijeva veća milost, umnaža početna krepost, utvrđuje vjera, jača nada i ražaruje i raste ljubav.

3. Mnoga si naime dobra udijelio i sada još češće dijeliš u Sakramentu svojim miljenicima koji se pobožno pričešćuju, Bože moj, okrilje duše moje, obnavljatelju ljudske slabosti i darivaoče svake unutarnje utjehe.
Jer im ulijevaš veliku utjehu u raznim nevoljama i dižeš ih iz dubine vlastite malodušnosti k nadi tvoje zaštite; i nekom novom milošću ih iznutra jačaš i prosvjetljuješ: da se oni, koji su prije bili tjeskobni i osjećali se prije Pričesti bez oduševljenja, poslije okrijepljeni nebeskim jelom i pićem vide da isu se promijenili na bolje.
A to radiš razborito s tvojim izabranima zato da zbilja upoznaju i očito iskuse, kako su slabi sami po sebi i koliko dobra i milosti primaju od tebe.
Jer su sami po sebi hladni, tvrdi i bez pobožnosti; a po tebi zaslužuju da budu revni, veseli i pobožni.
Tko naime pristupajući ponizno k izvoru miline neće odatle ponijeti nešto miline?
Ili Iko stojeći uz jaki oganj neće se uza nj malo ugrijati?
A ti si uvijek pun i preobilan izvor, žarko goreći oganj, koji se nikad ne umanjuje.

4. Stoga, ako mi nije slobodno crpsti iz punine izvora, ni piti do sitosti, prislonit ću barem svoja usta na otvor nebeske cijevi da zahvatim odanle barem sitnu kapljicu te ugasim svoju žeđu i sasvim se ne isušim.
Pa ako još ne mogu biti sav nebeski i tako pun žara kao što su Kerubini i Serafini, pokušat ću barem dati se na pobožnost i pripremati srce svoje da postanem dionikom barem maloga plamička božanskog ognja, preko poniznoga primanja životvornog Sakramenta.
Što god mi pak nedostaje, dobri Isuse, presveti Spasitelju, nadoknadi dobrostivo i milostivo za me ti koji si se udostojio sve pozvati k sebi govoreći: »Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti«.

5. Ja se doduše trudim u znoju lica svoga, muči me bol srca, pritišću me grijesi, uznemiruju kušnje, zapliću i tište mnoge druge zle strasti »i nema ga tko bi mi pomogao«; nema ga tko bi me oslobodio i spasio, osim tebe, Gospode Bože moj, spasitelju moj, komu predajem sebe i sve svoje, da me čuvaš i dovedeš u život vječni.
Primi me na hvalu i slavu imena svoga, koji si svoje tijelo i krv spremio meni za jelo i pilo.
Daj, Gospode Bože, spasu moj, da s primanjem tvoga otajstva raste u meni težnja za pobožnošću.

Glava 5

O dostojanstvu Sakramenta i o svećeničkom staležu

Glas Ljubljenoga:
1. Kad bi imao anđeosku čistoću i svetost svetoga Ivana Krstitelja, ne bi bio dostojan primati ovaj Sakramenat, niti ga prinositi u Misi.
Jer se nema pripisati zaslugama ljudi da čovjek posvećuje i prinosi Sakramenat Kristov i da uzima za hranu anđeoski kruh.
Velika je to tajna i veliko je dostojanstvo svećenika: kojima je dano što nije dopušteno anđelima.
Jer samo svećenici, valjano zaređeni u Crkvi, imaju vlast služiti Misu i posvećivati tijelo Kristovo.
Svećenik je zaista zastupnik Božji koji se služi riječju Božjom po zapovijedi i ustanovi Božjoj; a Bog je tu glavni pokretač i nevidljivi izvršilac, komu je sve podložno što god zaželi, i komu se sve pokorava što god zapovjedi.

2. Više dakle moraš vjerovati svemogućem Bogu u ovom nadasve uzvišenom Sakramentu, nego vlastitom osjetu ili kakvom vidljivom znaku.
Stoga valja pristupati k ovom činu sa strahom i poštovanjem.
Pazi na sebe i misli kakva ti je služba povjerena polaganjem biskupovih ruku.
Evo, postao si svećenik i posvećen si za služenje; nastoj sada da vjerno i pobožno u svoje vrijeme prinosiš žrtvu Bogu i da budeš sam bez prikora.
Jer si nisi olakšao bremena, nego si vezan čvršćim vezom stege, i obvezan si na veće savršenstvo svetosti.
Svećenik mora biti urešen svim krepostima te drugima pružati primjer čestitoga života.
Njegovo ponašanje nek ne ide običnim i općenitim putovima ljudi, nego neka se druži s anđelima na zemlji.

3. Svećenik, obučen u sveto odijelo, zamjenjuje Krista da moli smjerno i ponizno Boga za sebe i za sav puk.
Ima sprijeda i straga znak križa Gospodnjega da se neprestano sjeća muke Kristove.
Nosi pred sobom na misnici križ da pažljivo gleda na trag Kristov i nastoji ga ravno slijediti.
Označen je križem iza sebe da sve protivštine, od drugih uzrokovane, snosi blago radi Krista.
Nosi križ pred sobom da oplakuje vlastite grijehe; iza sebe da samilosno oplakuje i ono što su drugi počinili, te da znade da je određen za posrednika između Boga i grešnika.
I ne smije omlitaviti u molitvi i svetom prinošenju dokle god ne zasluži isprositi milost i milosrđe.
Kad svećenik služi Misu, Boga časti, anđele razveseljuje, Crkvu sazdava, žive pomaže, mrtvima pribavlja mir; a samoga sebe čini dionikom svih dobara.

Glava 6

Što treba činiti prije pričesti

Glas učenikov:
1. Kad promatram, Gospode, tvoje dostojanstvo i svoju nevrijednost veoma drhćem i
smeten sam u sebi.
Jer ako ne pristupim, onda bježim od života; a ako se budem nedostojno narinuo, nanosim uvredu.
Što dakle da činim, Bože moj, pomoćniče moj i savjetniče u nevoljama?

2. Uči me ti pravome putu; predloži mi kakvu kratku vježbu, prikladnu svetoj Pričesti.
Korisno je naime znati kako moram pobožno i s poštovanjem pripraviti za tebe srce svoje, da spasonosno primim tvoj Sakramenat, ili dapače da prinesem tako veličanstvenu i božansku žrtvu.