Sluga:
1. Gospode Bože moj, koji si me stvorio na sliku i priliku svoju, udijeli mi ovu milost koju si označio kao tako veliku i potrebnu za spasenje: da svladam preopaku narav isvoju koja me navodi na grijehe i vodi u propast.
Osjećam naime u svome tijelu zakon grijeha koji se protivi zakonu duha moga; i zarobljenoga me odvodi da me podvrgne putenosti u mnogo čemu; i ne mogu se opirati strastima njegovim ako ne bude uza me presveta milost tvoja ulivena žarko u srce moje.
 

2. Potrebna je tvoja milost, i to velika milost, da se svlada narav koja je uvijek sklona na zlo od mladosti svoje.
Jer nakon što je pala po prvom čovjeku Adamu i izopačila se grijehom, na sve ljude prelaze posljedice ove ljage, tako da se sama narav, koju si ti stvorio dobru i čestitu, zbog zloće i pokvarenosti naziva »pokvarenom naravi«, jer njezin nagon, prepušten sebi, vuče na zlo i nisko.
Jer ono malo snage što je preostalo, to je kao neka iskra sakrivena u pepelu. Takva iskra je sam naravni razum, okružen velikom maglom, koji još razlikuje dobro i zlo te poznaje razliku između istine i laži; ali je nemoćan da izvrši ono što odobrava i više ne raspolaže potpunim svjetlom istine niti posve zdravim svojim sklonostima.
 

3. To je razlog, Bože moj, da se »moj unutarnji  čovjek slaže u veselju s  Božjim  zakonom« znajući da je zapovijed tvoja dobra, pravedna i sveta, koreći svako zlo i izbjegavajući grijeh. Ali tijelom služim zakonu grijeha kad se više pokoravam putenosti nego razumu. Odatle biva da »htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije činiti ga«. Zato često odlučujem mnogo toga što je dobro, ali jer manjka milost da pomogne mojoj slabosti, to se i zbog neznatnog otpora povlačim natrag i postajem malodušan. Odatle biva da poznajem put savršenstva i da vidim dosta jasno kako moram raditi, ali pritisnut teretom vlastite pokvarenosti ne dižem se do onoga što je savršenije.
 

4. O kako mi je veoma potrebna, Gospode, milost tvoja da dobrom započnem, nastavim i
dovršim!
Jer bez nje ne mogu ništa učiniti, a sve mogu u tebi kad me milost jača.
0 zaista nebeska milosti, bez koje nema nikakvih vlastitih zasluga, niti su što vrijedni bez
nje ikoji naravni darovi.
Bez milosti ništa ne vrijede kod tebe, Gospode, umijeća, ništa ne vrijedi ljepota i snaga, ništa um ili govornička vještina.
Jer naravni darovi zajednički su i dobrima i zlima. A dar vlastit izabranima jest milost ili ljubav kojom znamenovani smatraju se vrijednima života vječnoga.
Ova milost je tako odlična da bez nje ne znače ništa niti dar proroštva, niti vršenje čudesa, niti bilo kakvo duboko umovanje.
No niti vjera, niti nada, niti druge kreposti nisu ti drage bez ljubavi i milosti.
 

5. O preblažena milosti! Koja siromaha duhom   činiš   bogata   krepostima,   a   obogaćenog mnogim dobrima činiš ponizna srcem.
Dođi, siđi na me, napuni me zarana svojom utjehom da ne klone od umora i suše srca moja duša.
Molim, Gospode, da nađem milost u očima tvojim; »dosta mi je naime milost tvoja« pa i bez ostaloga za čim žudi narav.
Ako budem kušan i mučen mnogim nevoljama, neću se bojati zla dok bude sa mnom milost tvoja. Ona je moja snaga, ona donosi savjet i pomoć.
Jača je od svih neprijatelja i mudrija od svih mudraca.
 

6. Milost nas uči istini, upućuje na red, svijetli u srcu, tješi u stisci, goni žalosti, oduzima strah, hrani pobožnost, i proizvodi suze.
Što sam bez nje drugo nego suho drvo i beskorisno stablo koje valja izbaciti?
Tvoja me dakle, Gospode, milost neka uvijek pretječe i prati i neka me potiče revno na dobra djela, po Isusu Kristu, Sinu tvojemu. Amen.

Glava 56

Moramo se odreći sami sebe i pokrižu nasljedovati Krista

Gospodin:
1. Sinko, koliko uzmogneš izaći iz sebe, toliko ćeš moći prijeći u mene.
Kao što ne žudjeti za ničim vanjskim — stvara unutarnji mir, isto tako posvema ostaviti sebe — veže s Bogom.
Hoću da se naučiš potpuno zatajivati sebe u mojoj volji, bez protivljenja i tužakanja.
»Slijedi me: Ja sam put, istina i život!«.
Bez puta ne može se ići; bez istine nema spoznaje; bez života se ne živi.
Ja sam put koji moraš slijediti; istina kojoj moraš vjerovati; život koji moraš očekivati.
Ja sam siguran put, neprevarljiva istina, beskonačni život.
Ja sam najispravniji put, najviša istina, istinski život, blaženi život, nestvoreni život.
Ako ostaneš na mom putu, spoznat ćeš istinu; i istina će te osloboditi i polučit ćeš vječni život.
 

2. »Ako hoćeš da uđeš u život, drži zapovijedi«.
Ako hoćeš spoznati istinu, vjeruj meni.
»Ako hoćeš da budeš savršen, prodaj sve.
Ako hoćeš biti moj učenik, zataji samoga sebe.
Ako hoćeš polučiti blaženi život, onda preziri sadanji život.
Ako hoćeš da budeš uzvišen na nebu, ponizi se na svijetu.
Ako hoćeš sa mnom vladati, onda nosi sa mnom križ.
Jer samo službenici križa nalaze put k blaženstvu i pravom svjetlu.
 

Sluga:
3. Gospodine Isuse, jer je život tvoj bio gorak i od svijeta prezren, daj mi da te nasljedujem preziranjem svijeta.
»Jer nije sluga veći od gospodara svojega, niti je učenik nad učiteljem«.
Daj da te pratim u tvome životu, jer je tamo spas moj i prava svetost.
Što god izvan njega čitam ili čujem ne može me okrijepiti niti potpuno razveseliti.
 

Gospodin:
4. Sinko, jer ti je to poznato i sve si čitao — blago tebi ako to izvršiš.
»Tko ima zapovijedi moje i drži ih, on je koji me ljubi; i ja ću njega ljubiti i objavit ću mu se«; i učinit ću da sjedi sa mnom u kraljevstvu Oca mojega.
 

Sluga:
5. Gospodine Isuse, neka svakako bude, kao što si rekao i obećao, i neka se zbude da ja to polučim.
Rado sam primio križ iz tvoje ruke; rado ću ga i nositi sve do smrti kako si mi naložio.
Zaista je život dobroga redovnika križ, ali i vodi u raj. Započeo sam, natrag ne smijem ići niti ga napustiti.
 

6. Ajde, braćo, pođimo zajedno. Isus će biti s nama.
Radi Isusa smo primili ovaj križ, radi Isusa ćemo ustrajati na križu.
On će biti naš pomoćnik koji nam je vođa i preteča. Evo, kralj naš ide pred nama koji će se boriti za nas. Slijedimo ga junački, neka se nitko ne boji strahota: budimo spremni hrabro umrijeti u boju i »nemojmo nanijeti sramote našoj slavi« da pobjegnemo od križa.

Glava 57

Neka čovjek ne bude odviše malodušan kad upadne u kakve pogreške

Gospodin:
1. Sinko, više mi se sviđa strpljivost i poniznost u nesreći, nego velika utjeha i pobožnost u sreći.
Zašto te ožalošćuje kakva sitnica protiv tebe izrečena?
Kad bi bilo i što više ne bi se smio uzrujati. No sada pusti neka prođe; niti je prvo niti novo: niti će biti posljednje ako budeš dugo živio.
Dosta si junačan dok ti se ništa zla ne dogodi.
Znadeš također dobro savjetovati i druge hrabriti riječima; ali kad nevolja iznenada bane na tvoja vrata, onda ti ponestane i savjeta i jakosti.
Pogledaj svoju veliku slabost koju češće osjećaš u neznatnim protivštinama; ali ipak to biva za tvoj spas kad se takve i slične stvari zbivaju.
 

2. Rasporedi to kako najbolje znaš u srcu: pa ako te dirne, neka te ipak ne baci u malodušje, niti te dugo zapliće. U najmanju ruku snosi strpljivo ako već ne možeš s veseljem.
Pa ako i nerado čuješ i ćutiš uzrujanost, svladaj se i ne dopusti da išta neurednoga izađe iz tvojih usta čime bi se maleni mogli sablazniti.

Brzo će se smiriti prouzročena uzbuna, i kad se vrati milost, zasladit će unutarnju bol.
Ja još živim — govori Gospodin — spreman da te pomognem i više nego obično utješim: ako se samo pouzdaš u me i pobožno me zazoveš.
 

3. Budi što smireniji i spremi se na veću strpljivost.
Nije sve izgubljeno ako zapažas da te češće stižu nevolje ili teške kušnje.
Čovjek si a ne Bog; tijelo si, nisi anđeo.
Kako bi ti mogao ustrajati uvijek na istom stupnju kreposti, kad to nije bio slučaj ni s anđelom na nebu. ni s prvim čovjekom u raju?
Ja sam koji žalosne podižem utjehom; i one koji priznaju svoju slabost dižem do svoga božanstva.
 

Sluga:
4. Gospode, neka bude blagoslovljena tvoja riječ, slađa od meda i saća za moja usta.
Što bih radio u tolikim nevoljama i stiskama svojim kad me ti ne bi jačao svojim svetim
riječima?
Što me briga što sam i koliko pretrpio samo da konačno stignem u luku spasa?
Daj mi sretno završiti: daj mi sretno prijeći s ovoga svijeta.
Sjeti se mene, Gospode, Bože moj, i upravljaj me pravim putem u kraljevstvo tvoje. Amen.

Glava 58

Kako ne valja ispitivati o višim stvarima i tajnim sudovima Božjim

Gospodin:
1. Sinko, čuvaj se raspravljanja o visokim stvarima i tajnim sudovima Božjim: zašto ovaj
biva ovako ostavljen, a onaj se prima u toliku milost; i zašto ovaj biva tako ožalošćen, a onaj odlično uzvišen.
To sve nadilazi ljudsku sposobnost: niti je u stanju ikoji um ili bilo kakvo raspravljanje istražiti sudove Božje.
Kad ti dakle neprijatelj prišaptava takve stvari, ili možda pitaju takvi znatiželjni ljudi, odgovori im ono s prorokom: »Pravedan si, Gospodine, i pravedan je sud tvoj«.
I ono: »Istiniti su sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni«.
Sudova se mojih valja bojati, a ne o njima raspravljati; jer su nedokučivi za ljudski um.
 

2. Nemoj također istraživati niti raspravljati o zaslugama svetaca, tko je od koga svetiji
ili tko je veći u kraljevstvu nebeskom.
To često rađa svađama i beskorisnim prepirkama i hrani oholost i taštu slavu; a odatle se rađa zavist i nesloga dok ovaj kuša onoga, a drugi drugoga sveca oholo uznosi.
Htjeti pak znati i istražiti takve stvari — ne donosi nikakva ploda, a povrh toga se svecima ne dopada: jer ja nisam Bog razdora nego Bog mira; a taj se mir sastoji više u istinskoj poniznosti negoli u vlastitom uzvisivanju.
 

3. Nekoje revna ljubav privlači većom sklonošću prema ovima ili prema onima, ali ta je
sklonost više ljudska negoli božanska.
Ja sam onaj koji sam stvorio sve svece; ja sam dao milost, ja sam dao i slavu.
Ja poznam zasluge pojedinaca; ja sam ih pretekao milinom svojih blagoslova.
Ja sam ih poznavao unaprijed, prije vjekova: ja sam ih izabrao od svijeta, a nisu oni izabrali mene.
Ja sam ih preko milosti pozvao, a po milosrđu privukao; ja sam ih proveo kroz razne kušnje.
Ja sam im ulio veličajne utjehe, ja sam im dao ustrajnost, ja sam okrunio njihovu strpljivost.
4. Ja poznam prvoga i zadnjega: ja grlim sve neizrecivom ljubavlju.
Mene valja hvaliti u svima svetima mojim; mene valja nadasve blagoslivljati i častiti u pojedincima koje sam tako slavno uzvisio i predodredio bez ikakovih njihovih prethodnih zasluga.
Tko dakle prezre najmanjeg između mojih, taj ne časti ni velikoga; jer ja sam stvorio maloga i velikoga.
I tko oduzimlje što kojemu od svetaca, oduzimlje meni i svima ostalima u kraljevstvu nebeskom.
Oni su svi jedno, vezom ljubavi; isto osjećaju. Isto hoće i svi se zajedno ljube.
 

5. Povrh toga (a to vrijedi mnogo više!) više ljube mene nego sebe i svoje zasluge.
Jer dignuti iznad sebe, te istrgnuti iz vlastitog samoljublja, nastavljaju svim silama ljubiti mene u kome konačno s užitkom miruju.
Nema ničega što bi ih moglo odvratiti ili učiniti malodušnima: jer puni vječne istine gore ognjem neugasive ljubavi.
Neka dakle prestanu puteni i niski ljudi raspravljati o stanju svetaca, jer oni ne znaju drugo ljubiti nego što njih osobno veseli.
Oduzimaju i dodavaju prema svojoj sklonosti, a ne kako se sviđa vječnoj istini.
 

6. Kod mnogih vlada neznanje napose kod onih koji su slabo prosvijetljeni, te rijetko znadu ljubiti koga savršenom duhovnom ljubavlju.
Mnogo ih također naravna sklonost i ljudsko prijateljstvo privlači k ovima ili onima; pa kao što se ponašaju kod nižih stvari tako si zamišljaju i nebeske.
Ali je neisporediv razmak između onoga što misle nesavršeni, i onoga što prosvijetljene osobe promatraju po višnjoj objavi.
 

7. Čuvaj se dakle, sinko, znatiželjno o onome raspravljati što nadilazi tvoje znanje; nego
se više trudi i nastoj oko toga da se uzmogneš naći barem kao najmanji u kraljevstvu nebeskom.
Pa kad bi tkogod i znao tko je od koga svetiji ili veći u kraljevstvu nebeskom: što bi mu to znanje koristilo ako se ne bi radi te spoznaje preda mnom ponizio i uzdigao se do veće pohvale imena mojega?
Mnogo više ugađa Bogu koji razmišlja o veličini svojih grijeha i o neznatnosti svojih kreposti, i kako je daleko od savršenstva svetaca, nego onaj koji raspravlja tko je veći ili manji.
Bolje je zazivati svece pobožnim molitvama i suzama i poniznim srcem moliti za njihov slavni zagovor, nego istraživati njihove tajne taštim ispitivanjem.
 

8. Sveci su posve zadovoljni. Samo kad bi ljudi znali biti zadovoljni i obuzdati svoja tašta naklapanja.
Ne diče se sveci vlastitim zaslugama, jer sebi ne pripisuju nikakva dobra nego sve meni; jer sam im sve darovao radi svoje beskrajne ljubavi.
Toliko su puni ljubavi Božje i preobilnog veselja da im ne manjka nikakve slave, niti im može pomanjkati ikakve sreće.
Svi sveci koliko su viši u slavi, toliko su ponizniji u sebi, a meni su bliži i miliji.
Zato imaš napisano da su »polagali svoje krune pred Bogom, i padali na lice svoje pred Janjetom, i poklonili se Živućemu u vijeke vjekova«.
 

9. Mnogi pitaju tko je veći u kraljevstvu nebeskom; a ne znaju da li će biti dostojni da se ubroje među najmanje?
Velika je stvar: biti najmanji na nebu, gdje su svi veliki, jer će se svi zvati i biti sinovi Božji! »Od najmanjeg postat će tisuća« »a tko ne doživi stotinu godina prokletim će se smatrati«.
Kad su naime pitali učenici, »tko je veći u kraljevstvu nebeskom«, onda su čuli ovaj odgovor: »Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom«.
 

10. Jao onima koji odbijaju svojevoljno se poniziti s malenima: jer ih niska vrata kraljevstva nebeskoga neće pustiti da uđu.
Jao i bogatima koji imaju svoju utjehu ovdje! Jer dok budu siromasi ulazili u kraljevstvo Božje, oni će stajati vani jaučući.
Radujte se ponizni i kličite siromasi, jer je vaše kraljevstvo Božje ako dakako hodate u istini.

Glava 59

Svu nadu i pouzdanje valja položiti jedino u Boga

Sluga:
1. Gospode, u čemu je moje pouzdanje za ovoga života? Ili koja je najveća utjeha od svega što se vidi pod nebom?
Zar nisi ti, Gospode Bože moj, čijemu milosrđu nema broja?
Gdje mi je bilo dobro bez tebe? Ili kad mi je moglo biti zlo dok si ti bio uz mene?
Volim biti siromašan poradi tebe nego bogat bez tebe.
Volim radije hodati s tobom po zemlji negoli bez tebe posjedovati nebo. Gdje si ti tamo je nebo; a tamo je smrt i pakao gdje nema tebe.
Za tobom žudim i zato moram za tobom uzdisati,, vikati i moliti.
Ni u koga se ne mogu konačno potpuno pouzdati koji bi me u nevolji pomogao, do samo u tebe jedinog, Boga moga.
Ti si nada moja, ti si ufanje moje; ti si tješitelj moj i najvjerniji od svih.
 

2. »Svi traže, što je njihovo«, a ti tražiš spasenje moje i težiš jedino za mojim napretkom, i sve mi obraćaš na dobro.
Pa ako me i izložiš raznim kušnjama i nevoljama, sve to obraćaš na moju korist, jer običavaš na tisuće načina iskušati svoje miljenike.
I u toj kušnji moramo te ne manje ljubiti i hvaliti, nego i kad bi nas napunjao nebeskim utjehama.
 

3. U te dakle, Gospode Bože, stavljam svu
svoju  nadu  i  utočište: na tebe stavljam svu svoju nevolju i stisku;  jer što god vidim izvan tebe nalazim da je slabo i nestalno.
Neće naime koristiti mnogi prijatelji,, niti će jaki pomoćnici biti u stanju pomoći, niti mudri savjetnici dati koristan odgovor, niti knjige učenjaka utješiti, niti kakav veliki imetak osloboditi, niti kakvo skriveno i udobno mjesto zaštititi — ako ti ne budeš blizu, ne pomogneš
 

4. Sve je naime ništa što izgleda da vodi k miru i sreći ako tebe nema; i ni trunka sreće u zbilji ne donosi.
Vrhunac dakle svih dobara i duljina života i dubina misli — ti si, Gospode: i u tebe se nadasve ufati — to je najveća utjeha slugama tvojim.
K tebi su upravljene oči moje, u te se ufam, Bože moj, Oče milosrđa!
Blagoslovi i posveti dušu moju nebeskim blagoslovom da postane svetim stanom tvojim i prijestoljem vječne slave tvoje; i neka se ne nađe ništa u ovom hramu tvoga dostojanstva što bi moglo povrijediti oči tvoga veličanstva.
Pogledaj na me, prema veličini dobrote svoje i mnoštvu smilovanja svojih, i usliši molitvu siromašnoga sluge svoga koji živi daleko u progonstvu u kraju smrtne sjene.
Zaštiti i sačuvaj dušu sluge svojega u tolikim nesrećama raspadljivoga života; i uz pratnju milosti svoje upravljaj je putem mira, u domovinu vječne slave. Amen.