Gospodin:
1. Sinko,  neka te  ne  oduševljavaju  lijepe i   dubokoumne   izreke   ljudi.   »Jer   kraljevstvo Božje nije u riječi nego u kreposti«.
Pripazi na moje riječi koje raspaljuju srce i prosvjetljuju duh, koje dovode do skrušenja i ulijevaju raznoliku utjehu.
Nikada ne čitaj štiva zato da te ljudi mogu držati učenijim i mudrijim. Trudi se oko mrtvenja strasti, jer će ti to više koristiti nego poznavanje mnogih teških pitanja.
 

2. Nakon što si mnogo toga pročitao i upoznao, valja se vratiti uvijek na jedno počelo.
Ja sam koji učim ljude znanju i dajem jasniju spoznaju malenima nego što je čovjek može naučiti.
Komu ja govorim, taj će biti brzo mudar i mnogo će napredovati u duhu.
Jao onima koji mnogo ispituju ljude iz radoznalosti, a malo se staraju na koji će način služiti meni. Doći će vrijeme kad će se pojaviti učitelj nad učiteljima — Krist, gospodar anđela, da prouči znanje sviju, to jest da ispita savjest svakom pojedincu. I tada ću pretražiti »Jeruzalem« sa svjetiljkom, i doći će na vidjelo što je skrivala tama, a zamuknut će sva pričanja jezika.
 

3. Ja sam onaj koji u tren oka uzdižem poniznu dušu da razumije više od vječne istine, nego da je deset godina učila u školama. Ja učim bez buke riječi, bez zbrke pojmova, bez hlepnje za čašću, bez natezanja s dokazima.
Ja sam onaj koji uči prezirati zemaljštinu, malo cijeniti vremenito, tražiti vječno, misliti na vječno, izbjegavati časti, podnositi smutnje, svu nadu u mene polagati, osim mene ništa ne željeti i nadasve me žarko ljubiti.
 

4. Jer netko,  koji me  je  najiskrenije ljubio, naučio je božansku nauku i govorio prekrasno.  Više je napredovao  ostavivši  sve negoli baveći se zakučastim pitanjima.
Ali nekima govorim o onome što je općenito, a nekima što je posebno; nekima se javljam milo u znakovima i slikama, a nekima otkrivam tajne u velikom svjetlu.
Jednako govore knjige, ali taj glas ne poučava  sve  jednako:   jer  ja sam     u  duši  učitelj istine, istraživalac srca, čitalac misli, pokretač čina koji svakom pojedincu dijelim kako mi se čini pravo.

Glava 44

O tome kako se ne valja vezivati za izvanjske stvari

Gospodin:
1. Sinko, moraš u mnogom biti neznalica i smatrati se kao mrtvac na zemlji i kao onaj za
koga je cijeli svijet propao. Preko mnogo toga moraš prijeći kao da si gluh, pa više misliti
na ono što je za tvoj mir.
Korisnije je odvratiti oči od onog što ti nije milo i ostaviti svakome njegovo mišljenje, nego  tratiti vrijeme u  svadljivom rječkanju.
Ako budeš dobro stajao s Bogom i mislio na njegov sud, onda ćeš lakše podnositi ako si pobijeđen.
 

Sluga:
2. O Gospode, dokle smo došli? Evo oplakuju vremenitu štetu, radi male koristi muče
se i trče, a zaboravljaju duševnu štetu i jedva se tko kasno toga sjeti.
Paze na ono što koristi malo ili ništa; a preko onoga što je od prijeke potrebe nemarno prelaze; jer se čovjek sav izlio prema vani, pa ako se brzo ne osvijesti, svojevoljno ostaje zapleten u izvanjskim stvarima.

Glava 45

Kako ne valja svima vjerovati kako se lako pogriješi riječima

Sluga:
1. Daj mi, Gospodine, »pomoć u nevolji, jer je uzaludna  pomoć  ljudska«. Kako  često ni
sam našao povjerenja tamo gdje sam ga se nadao naći! I koliko put sam ga našao tamo gdje ga nisam očekivao.
Ludo je dakle ufati se u ljude; a spas je pravednika u tebi, Gospode. Budi blagoslovljen, Gospode Bože moj, u svemu što nas zadesi. Slabi smo i nestalni, brzo se prevarimo i mijenjamo.
 

2. Koji se čovjek može tako oprezno i obazrivo čuvati u svemu da se ne bi katkada prevario ili upao u nepriliku? Ali tko se uzda u te, Gospode, i traži te priprostim srcem, taj ne će tako lako pasti. Pa ako i upadne u kakvu nevolju i zaplete se makar kako, ti ćeš ga brzo izbaviti ili utješiti; jer  ti nećeš  napustiti do kraja onoga koji se ufa u te.
Rijetko je naći pouzdanog prijatelja koji bi ustrajao u svim stiskama prijateljevim. Ti si, Gospode, jedini najvjerniji od svih i osim tebe nema više takvoga.
 

3. O, kako je dobro razumjela ona sveta duša koja je rekla: »Moje je srce utvrđeno i ute
meljeno u Kristu« (Sv. Agata). Kad bi tako bilo sa mnom, onda me ne bi tako lako uznemirivao ljudski strah, niti bi me dirali žalci riječi.
Tko može sve predvidjeti, tko može otkloniti buduća zla? Pa ako često ranjava i ono što smo predvidjeli, kako li nepredviđeno neće ljuto raniti?
Ali zašto se nisam bolje pobrinuo za se bijednika? I zašto sam tako lako povjerovao drugima? Ali ljudi smo, i ništa drugo nego slabi ljudi, makar nas drugi smatraju i nazivaju anđelima.
Komu ću povjerovati, Gospode? Komu ako ne tebi? Ti si istina koja ne vara i ne može prevarena biti.
I opet: »svaki je čovjek lažac«, nestalan, slab i promjenljiv, napose u riječima; tako da se jedva može odmah vjerovati ono što nam se čini da ispravno zvuči.
 

4. Kako si mudro unaprijed opomenuo da se valja čuvati ljudi! I da »su neprijatelji čovjeku domaći njegovi« i da ne valja vjerovati ako tko kaže: »Evo ovdje« ili »Eno ondje«. O tome me je poučila moja šteta; i kamo sreće kad bi mi to poslužilo za veći oprez, a ne da budem nerazborit.
Budi oprezan (reče netko), budi oprezan i čuvaj za se što ti velim. I dok ja šutim i držim tajnu, on ne može šutjeti o onom što je zahtijevao da držim kao tajnu, nego odaje odmah i mene i sebe pa odlazi. Zaštiti me, Gospode, od ovakvih brbljivih i neopreznih ljudi da ne upadnem u njihove  ruke i da nikada ne počinim takvo što. Stavi u usta moja istinitu odlučnu riječ, a lukavi jezik drži daleko od mene. Što ne bih rado trpjeti, toga se moram na svaki način čuvati.
 

5. O, kako je dobro i kako služi miru — šutjeti o drugima i ne vjerovati sve bez razlike i ne prepričavati tako lako dalje!
Povjeri se tek malo komu; nastoj uvijek nadzirati svoje srce; ne daj se bacati od vjetra riječi amo-tamo, nego želi, da se sve unutra i vani zbude prema tvojoj volji!
Kako je nužno za očuvanje nebeske milosti izbjegavati ljudsku varku i ne žudjeti za onim što će možda izazvati vani udivljenje. Nego usmjerimo sve nastojanje na ono što doprinosi našem  popravku  i  većoj   revnosti!
Kako je mnogima naškodilo što je njihova krepost bila razglašena i prerano hvaljena! A kako zbilja koristi milost »držana u tajni u ovom krhkom životu koji je čitav u napasti i borbi!

Glava 46

O pouzdanju koje moramo imati u Boga, kad navale strelice riječi

Gospodin:
1. Sinko, stoj čvrsto i uzdaj se u me. Što su riječi drugo nego riječi? Lete kroz zrak, ali kamenu ne škode.
Ako si kriv, onda misli da bi se rado htio popraviti. Ako nevin, onda misli da bi htio to rado trpjeti za Boga. Dosta je malo da katkada trpiš  barem riječi,   kad   još   uvijek  ne  možeš podnositi oštrih udaraca. I zašto te takove sitnice diraju u srce, nego zato što si još uvijek puten i više se obazireš na ljude negoli treba? Bojiš se naime prezira, ne mili ti se ukor radi presturpaka i tražiš priliku da se opravdaš.
 

2. No pogledaj se malo bolje, i priznat ćeš da još živi u tebi svijet i tašta želja dopasti se ljudima.  Kad naime izbjegavaš da budeš ponižen i posramljen radi pogrešaka, onda je očito da niti si pravo ponizan, niti si pravo umro svijetu, niti je svijet razapet tebi.
Ali slušaj moju riječ pa te neće uznemirivati, ni deset hiljada ljudskih riječi.
Evo, kad bi izgovorili protiv tebe sve što se najzlobnije može izmisliti — što bi ti to škodilo, ako bi pustio da prođe te ako i ne bi to smatrao nečim više od trunka? Zar bi ti moglo iščupati ma samo i jednu vlas?
 

3. Ali tko nije srcem unutarnji i nema Boga pred očima, toga lako smete riječ ukora.
A tko se u me pouzdaje i ne želi se oslanjati o vlastito mišljenje, toga neće strašiti ljudi. Ja sam naime sudac i poznavalac svih tajna: ja znam kako se stvar dogodila; ja poznam i onoga koji vrijeđa i onoga koji trpi. Od mene je izašla ta riječ, po mom se dopuštenju to dogodilo, »da se objave misli mnogih srdaca«. Ja ću suditi i krivca i nevinoga, ali prije sam htio da potajno iskušam jednoga i drugoga.
 

4. Ljudsko svjedočanstvo često vara; moj je sud istinit; stajat će i neće biti oboren. Većinom ga ne poznaju, a samo je nekolicini u kojoj pojedinosti jasan; ali se ipak nikada ne vara i ne može se prevariti, makar se očima luđaka i ne pričinjao pravednim.
Za svako se dakle suđenje valja uteći k meni i ne oslanjati se na vlastito mišljenje.
Pravednik se naime neće smesti, »što god ga zadesilo od Boga«. Pa makar što i nepravedno iznijeli protiv njega, neće ga mnogo zabrinjavati. Ali neće ni ludo kliktati ako ga drugi s razlogom obrane. Sjeća se naime da ja »ispitujem srca i bubrege« te ne presuđujem po vanjštini i ljudskom priviđenju. Jer se često u mojim očima nađe grešno što po ljudskom sudu izgleda pohvalno.
 

Sluga:
5. Gospode Bože, suče pravedni, jaki i strpljivi, koji znaš ljudsku slabost i opakost, budi moja snaga i sve moje pouzdanje; jer mi nije dovoljna moja savjest. Ti znaš čega ja ne znam; i zato bih se bio morao poniziti kod svakog ukora i blago ga podnositi.
Oprosti mi dakle milostivo kad god nisam tako činio, i podaj mi opet milost još i veće strpljivosti.
Više mi naime vrijedi obilato tvoje milosrđe da postignem oproštenja, nego moja umišljena pravednost za obranu skrivenih pogrešaka. Makar i nisam ničega svijesan, ipak se time ne mogu opravdati; jer ako se udalji tvoje milosrđe, »neće se opravdati pred tobom nitko živ«.

Glava 47

Radi života vječnoga valja podnositi sve teškoće

Gospodin:
1. Sinko, neka te ne slome napori koje podnosiš radi mene, i neka te nevolje nipošto ne
učine malodušnim; nego neka te moje obećanje u svakoj zgodi ojači i utješi. Ja sam u stanju da ti vratim iznad svakog poimanja i mjere.
Nećeš se dugo ovdje mučiti niti će te uvijek pritiskivati boli. Počekaj malo i vidjet ćeš brzi svršetak zala. Doći će čas kad će prestati svaka muka i buka. Neznatno je i kratko sve što prolazi sa vremenom.
 

2. Što činiš, čini! Radi vjerno u vinogradu mojemu; ja ću biti tvoja plaća.
Piši, čitaj, pjevaj, uzdiši, šuti, moli, podnosi junački protivštine; život vječni je svega toga vrijedan pa i još većih borba. Doći će mir jednoga dana koji je poznat Gospodu.
I neće više biti dana ni noći, to jest ovoga vremena, nego vječno svjetlo, beskonačni sjaj, stalan mir i siguran pokoj.
Tada nećeš govoriti: »Tko će me osloboditi od tijela smrti ove?«. Niti ćeš vikati: »Jao meni Što mi je boraviti u tuđini?«. Jer će smrt biti oborena i spasenje će biti potpuno; nikakve stiske, blaženo milje, mila i krasna zajednica.
 

3. O, kad bi vidio vječne krune svetaca u nebu; u kakvoj slavi klikću i sada oni koje je
svijet nekada smatrao prezira vrijednim te nedostojnim skoro i samoga života; sigurno bi se odmah snizio do zemlje i volio bi biti svima podložan  nego  jednome  zapovijedati.  I ne  bi žudio za veselim danima ovoga života nego bi se više radovao nevoljama podnesenim za Boga. I smatrao bi najvećim dobitkom kad te ljudi ne bi cijenili.

4. O, kad bi ti to bilo ugodno i kad bi ti prodrlo duboko u srce! Kako bi se onda usudio
ma samo i jednom potužiti?
Zar ne moramo sve muke podnositi radi vječnoga života? Nije to nikakva sitnica izgubiti ili zadobiti kraljevstvo Božje.
Podigni dakle lice svoje k nebu! Evo ja i sa mnom svi moji sveci, koji su u ovom životu imali izdržati veliku borbu, sada se vesele, sada se tješe, sada su sigurni, sada počivaju i ostat će bez kraja sa mnom u kraljevstvu Oca mojega.