Gospodin:
1. Sinko, ostavi sebe i naći ćeš mene. Nemoj birati i nemoj ničega svojatati pa ćeš uvijek biti na dobitku. Dodat će ti se naime i veća milost čim se predaš i ne tražiš sebe više natrag.
 

Sluga:
2. Gospode, koliko se puta moram predati i u čemu moram sebe ostaviti?
 

Gospodin:
3. Uvijek i svaki čas: kao što u malom, tako i u velikom. Ništa ne izuzimljem nego hoću da budeš lišen svega. Inače, kako ćeš moći biti moj, i ja tvoj, ako ne budeš lišen svake samovolje i iznutra i izvana?
Što prije to učiniš toliko bolje za tebe; a što potpunije i iskrenije, toliko ćeš mi biti miliji i više ćeš biti na dobitku,
 

4. Neki se predaju, ali uz stanoviti izuzetak; ne pouzdaju se naime posve u Boga pa se nastoje poskrbiti za sebe.
A neki opet spočetka sve prikažu, ali poslije kad navali napast, vraćaju se na svoje pa stoga vrlo malo napreduju u kreposti. Ovi neće doći do prave slobode čista srca ni do milosti miloga drugovanja sa mnom, ako se prije potpuno ne predadu i svakodnevno ne žrtvuju: bez toga nema i neće biti blaženog sjedinjenja sa mnom.
 

5. Rekao sam ti vrlo često i sada ti opet kažem: ostavi sebe, predaj se, pa ćeš uživati veliki unutarnji mir.
Daj sve za sve, ništa ne ispituj, ništa ne zahtijevaj natrag; stoj posve i bez krzmanja uza me i imat ćeš me.
Bit ćeš slobodan u srcu i neće te obuzeti tmine.
Oko toga se trudi, za to moli, za tim teži; da se možeš svega odreći, i lišen svega slijediti siromašnog Isusa; umrijeti sebi, a živjeti zauvijek meni.
Onda će nestati svih ludih maštanja, štetnih smutnja i suvišnih briga. Onda će nestati i pretjerani strah; i neuredna će ljubav umrijeti.

Glava 38

O dobrom vladanju u izvanjskim djelima i utjecanju k Bogu u pogibeljima

Gospodin:
1. Sinko, moraš revno nastojati oko toga da na svakom mjestu i u svakom činu ili izvanjskom poslu  budeš u srcu potpuno slobodan i gospodar samoga sebe, i da sve bude pod tobom,  a ne da ti budeš pod njima;  da budeš gospodar i upravitelj svojih čina,  a ne sluga ni najamnik.
Da budeš kao slobodan i pravi Izraelac prešavši u službu i slobodu djece Božje: koja stoje nad sadašnjošću i gledaju na vječnost; koja prolazne stvari promatraju lijevim okom, a desnim ono što je nebesko. Takve ne privlače vremenite stvari te se ne lijepe uz njih, nego oni radije rabe vremenite stvari upotrebljavajući ih na dobro, baš kako su i određene od Boga i načinjene od vrhovnog majstora koji nije ostavio ništa neuređeno u svojim stvorenjima.
 

2. Ako ni u kojoj zgodi ne ostaneš kod prividne vanjštine i ako ne promatraš tjelesnim okom ono što vidiš ili čuješ, nego ako u svakoj stvari uđeš s Mojsijem u šator da pitaš Gospodina, onda ćeš katkada čuti božanski odgovor i vratit ćeš se poučen u mnogim sadanjim i budućim stvarima.
Uvijek se naime Mojsije svraćao k šatoru da riješi sumnje i pitanja, i pribjegao je k utočištu molitve da ukloni ljudske pogibelji i zloću.
Tako moraš i ti pribjeći u skrovitosti srca svojega moleći što revnije Božju pomoć.
Zbog toga su naime, kako čitamo, »Jozua i sinovi Izraelovi bili prevareni od Gabaonaca, jer prije nisu pitali Gospodina«, nego su odveć lakovjerni pali na lijepak slatkim riječima i lažnoj pobožnosti.

Glava 39

Neka čovjek ne bude prenagao u poslovima

Gospodin:
1. Sinko, povjeri uvijek meni svoju stvar; ja ću sve dobro udesiti u svoje vrijeme. Počekaj moju odredbu i tako ćeš postići uspjeh.
 

Sluga:
2. Gospode, rado ti povjeravam sve svoje stvari, jer malo je koristi od moga umovanja.
Kamo sreće kad ne bih mnogo visio na budućim događajima, nego kad bih se bez krzmanja stavio na raspoloženje tvojoj volji!
 

Gospodin:
3. Sinko, često čovjek žestoko juri za nečim što žudi, ali kad to dostigne, onda počinje drukčije misliti; jer želja nije trajna, nego skače s jedne stvari na drugu. Nije dakle bez značenja da se i u najmanjim stvarima odrekneš samoga sebe.
 

4. Pravi se napredak čovjekov sastoji u zatajivanju samoga sebe; i takav je čovjek veoma slobodan i siguran.
Ali stari neprijatelj, koji se protivi svakome dobru, ne prestaje napastovati, nego sprema danju i noću teške zasjede ne bi li možda uspio strovaliti neopreznoga u mrežu prijevare. »Bdijte i molite se«, govori Gospodin, »da ne padnete u napast«.

Glava 40

Kako čovjek nije po sebi sposoban za nikakvo dobro i ničim se ne može hvaliti

Sluga:
1. Gospode, »što je čovjek da ga se sjećaš, ili sin čovječji da ga pohađaš?«.
Što je čovjek zaslužio da mu daješ milost svoju?
Gospode, što se imam žaliti ako me ostaviš? Ili kakvim pravom mogu prigovoriti ako ne učiniš što želim?
Ovo mogu zbilja istinski misliti i reći: Gospode, ništica sam, ništa ne mogu, nisam po sebi sposoban za bilo kakvo dobro; nego u svemu malakšem i uvijek smjeram na ništavilo. I ako me ti ne pomogneš i duh mi ne poučiš, postat ću posve mlitav i nemaran.
 

2. A ti si, Gospode, uvijek isti i ostaješ do vijeka, uvijek dobar, pravedan i svet, sve čineći dobro, pravedno i sveto, i mudro raspoređujući.
Ali ja, koji sam više sklon na nazadak nego na napredak, ne ostajem uvijek u istom raspoloženju, jer se i sedam puta izmijeni vrijeme nada mnom.
Ali odmah biva bolje kad se tebi svidi i kad pružiš svoju ruku pomoćnicu; jer ti jedini možeš pomoći bez ljudske pomoći i toliko me utvrditi da se lice moje ne mijenja svakog časa, nego da se srce moje okrene jedino k tebi i u tebi da počine.
 

3. Stoga, kad bih znao ispravno odbaciti svaku ljudsku utjehu, bilo zato da postanem po
božan, bilo iz nužde koja me sili tražiti tebe, jer nema čovjeka koji bi me mogao utješiti — onda bi se mogao s pravom nadati tvojoj milosti i klicati radi dara ponovne utjehe.
 

4. Hvala tebi od koga sve dolazi kad god mi što dobro pođe za rukom. Ja sam pak praznina i »ništica pred tobom«, nepostojan i slab čovjek. Čime se dakle mogu dičiti ili zašto želim biti cijenjen? Zar radi ništavila? I to je najveća  taština.  Zaista  isprazna  slava  je opasna kuga i najveća taština,  jer odvraća od prave slave i lišava nas nebeske milosti.
Dok se naime čovjek dopada samom sebi, gadi se tebi; dok čezne za ljudskim pohvalama, biva lišen istinskih kreposti.
 

5. Prava je pak slava i sveto veselje: dičiti se tobom,  a  ne sobom;  radovati se u  imenu tvojemu, a ne u vlastitoj kreposti, i ne uživati u nijednom stvorenju osim radi tebe.
Neka bude hvaljeno ime tvoje, a ne moje; neka se veliča djelo tvoje, a ne moje; neka se blagoslivlje sveto ime tvoje, a meni neka ne bude nikakva ljudska pohvala.
Ti si slava moja, ti si veselje srca mojega! Tobom ću se dičiti i klicati cio dan; a radi sebe se neću dičiti ničim — »osim slabostima svojim«.
 

6. Neka Židovi traže slavu jedan od drugoga; ja ću tražiti onu koja dolazi jedino od Boga.
Sva naime ljudska slava, sva vremenita čast sva svjetska uzvišenost, uspoređena sa vječnom slavom tvojom, taština je i ludost.
O istino moja i milosrđe moje, Bože moj, blaženo Trojstvo! Tebi jedinome hvala, čast, moć i slava kroz beskrajne vijeke vjekova!

Glava 41

O preziru svake vremenite časti

Gospodin:
1. Sinko, nemoj si uzeti k srcu ako vidiš da druge časte i uzdižu, a tebe preziru i ponizuju.
Digni srce svoje k meni u nebo pa te neće žalostiti prezir ljudi na zemlji.
 

Sluga:
2. Gospode,  slijepi smo i taština nas brzo zavede. Ako pravo pomislim, nikad mi nijedno stvorenje nije načinilo kakve nepravde, pa se stoga ne mogu razložno potužiti na tebe.
A jer sam ja često i teško sagriješio tebi, zasluženo se diže protiv mene svaki stvor. Meni dakle s pravom pripada sramota i prezir; tebi pak hvala, čast i slava.
Iako ne budem spreman na to da rado podnosim da me prezre i napusti svako stvorenje i da do mene ništa ne drži neću se moći u duši smiriti i staložiti, niti biti duhovno prosvijetljen, niti se potpuno sjediniti s tobom.