NASLJEDUJ KRISTA - knjiga druga, glava 7

1. Blažen koji razumije što znaci ljubiti Isusa, a prezirati samoga sebe radi Isusa.
Valja ostaviti sve što volimo radi ljubljenoga, jer Isus hoće da samo njega ljubimo iznad svega.
Ljubav k stvoru varava je i nestalna, ljubav k Isusu vjerna i ustrajna.
Tko se prilijepi uz stvorenje, propast će s njime; tko se prihvati za Isusa, stajat će do vijeka.
Njega ljubi i zadrži kao svog prijatelja koji te neće ostaviti makar te svi ostavili, i koji neće dopustiti da na koncu propadneš.
Hoćeš nećeš, morat ćeš se jednom odijeliti od svih.

2. Drži se Isusa u životu i na smrti i povjeri se njegovoj vjernosti, jer ti on jedini može
pomoći kad svi drugi klonu. Tvoj ljubljeni takve je naravi da ne trpi drugoga, nego hoće da ima sam tvoje srce i da tu sjedi kao kralj na svome prijestolju.
Kad bi se ti znao odijeliti od svakoga stvorenja, onda bi Isus htio rado stanovati s tobom.
Što god sagradiš na ljudima, izvan Isusa, to ćeš sve izgubiti.
Ne uzdaj se i ne upiri na trsku koju vjetar ljulja, jer je »svako tijelo trava, 1 sva će slava njegova propasti kao cvijet od travke.

3. Brzo ćeš se prevariti ako budeš gledao samo na vanjštinu ljudi.
Ako, naime, tražiš u drugima svoju utjehu i korist, češće ćeš doživjeti gubitak.
Ako u svemu tražiš Isusa, naći ćeš sigurno Isusa.
Ako pak tražiš sebe samoga, naći ćeš i samoga sebe, ali na svoju propast.
Više, naime, škodi čovjek sam sebi, nego što mu sav svijet i svi protivnici njegovi škode — ako ne traži Isusa.

Glava 8

O tijesnom prijateljstvu s Isusom

1. Kad je Isus prisutan, onda je sve dobro i ništa se ne čini teško; a kad Isusa nema, onda je sve mučno.
Kad Isus ne govori u nutrini, onda je utjeha jadna; ako pak Isus kaže samo jednu riječ, onda ćutimo veliku utjehu.
Zar nije Marija Magdalena odmah ustala s mjesta, gdje je plakala, kad joj je Marta rekla: »Učitelj je tu i zove te.«
Blažen čas kad Isus zove od suza na veselje duha!
Kako si suh i opor bez Isusa!
Kako si lud i nerazborit ako želiš što izvan Isusa!
Zar nije to veća šteta nego kad bi izgubio čitav svijet?

2. Što ti može svijet pružiti bez Isusa?
Biti bez Isusa gorki je pakao, a biti s Isusom slatki je raj.
Ako bude s tobom Isus, neće ti moći naškoditi nijedan neprijatelj.
Tko nađe Isusa, našao je veliko dobro, dapače dobro nad svima dobrima.
A tko izgubi Isusa, gubi odviše mnogo, i više nego čtav svijet.
Najveći je siromah koji živi bez Isusa, a najveći je bogataš koji je sjedinjen s Isusom.

3. Velika je umjetnost znati saobraćati s Isusom, a velika je mudrost znati Isusa zadržati.
Budi ponizan i miroljubiv i Isus će biti s tobom.
Budi pobožan i miran i Isus će ostati s tobom.
Možeš brzo otjerati Isusa i izgubiti milost njegovu ako se budeš htio okrenuti k izvanjskim stvarima.
A ako njega otjeraš i izgubiš, komu ćeš se uteći i koga ćeš onda potražiti za prijatelja?
Bez prijatelja ne možeš dobro živjeti, i ako ti Isus ne bude prijatelj nad sve druge, bit ćeš odviše žalostan i bezutješan.
Ludo dakle radiš ako se u koga drugoga uzdaš ili se komu drugomu veseliš. Mora ti biti draže da cio svijet bude protiv tebe nego da uvrijediš Isusa.
Između svih drugih dragih neka ti Isus bude jedini posebni ljubimac.

4. Ljubimo sve ljude poradi Isusa, a Isusa poradi njega samoga.
Samo Isusa Krista moramo na poseban način ljubiti, jer je jedini dobar i vjeran među svim prijateljima.
Poradi njega i u njemu neka ti budu dragi kako prijatelji tako i neprijatelji; i za sve ove valja ga moliti da ga svi upoznaju i ljube.
Ne želi nikada da te posebno hvale i ljube, jer to pripada Bogu koji nema sebi sličnoga.
I ne želi da se tko bavi s tobom u svom srcu, a niti se ti ne daj zaokupiti ljubavlju prema kome, nego neka Isus bude u tebi i u svakom dobrom čovjeku.

5. Budi čist i slobodan unutra bez uplitanja ikojega stvorenja.
Ako se želiš baviti s Bogom i vidjeti kako je sladak Gospodin, onda moraš biti jednostavan i čistoga srca pred Bogom. I zaista nećeš polučiti toga, ako te milost njegova ne preteče i ne povuče, da se, izlučivši i otpustivši sve, sjediniš sam s njim samim.
Kad, naime, milost Božja pohodi čovjeka, onda on može sve; a kad ga milost Božja napusti, onda postaje siromah i bijednik i kao prepušten samo jadima. No kod toga ne smiješ postati malodušan niti očajan, nego se mirno podvrći volji Božjoj i sve što ti dođe trpjeti na slavu Isusa Krista.
Jer iza zime slijedi ljeto, iza noći se vraća dan, a iza oluje dolazi divna vedrina.

Glava 9

O pomanjkanju svake utjehe

1. Nije teško prezreti ljudsku utjehu kad pomaže božanska.
Ali je velika i vrlo velika stvar biti kako bez ljudske tako i bez božanske utjehe, i Bogu na slavu htjeti rado podnositi progonstvo srca, i ne tražiti ni u čemu sebe niti se obazirati na vlastitu zaslugu.
Zar je nešto veliko ako si veseo i pobožan kad te pohodi milost? Taj čas svi priželjkuju.
Vrlo ugodno juri koga nosi milost Božja. I zar je čudno ako ne čuti tereta kad ga nosi svemogući i vodi najveći Vođa?

2. Rado primamo štogod za utjehu, i teško se čovjek odriče samoga sebe.
Sveti Lovro mučenik pobijedio je svijet sa svojim svećenikom, jer je prezreo sve, što se činilo ugodno na svijetu te je mirno podnio, iz ljubavi prema Kristu, i da ga rastave s papom Sikstom kojega je vrlo ljubio.
Ljubavlju dakle prema Stvoritelju pobijedio je ljubav prema čovjeku; i odabrao je radije Božju volju nego ljudsku utjehu.
Uči se tako i ti iz ljubavi prema Bogu ostaviti kojeg bliskog i dragog prijatelja.
I neka ti ne bude teško ako te prijatelj napusti, jer znaš da se na koncu moramo svi odi-
jeliti jedan od drugoga.

3. Mnogo i dugo mora se čovjek boriti sa samim sobom prije nego se uspije potpuno
svladati i svu svoju sklonost prenijeti na Boga. Kad se čovjek oslanja na sebe, lako trči za ljudskom utjehom.
Ali tko zaista ljubi Krista i revno slijedi kreposti nije podložan takvim utjehama i ne traži takvih osjetnih slasti, nego radije junačke napore i velik trud radi Krista.

4. Kad ti dakle Bog dadne duhovnu utjehu, primi je sa zahvalnošću; ali znaj da je ona dar Božji, a ne tvoja zasluga.
Nemoj se uzoholiti, nemoj se odviše radovati, niti biti ludo preuzetan; nego budi još ponizniji zbog dara, a i oprezniji i bojažljiviji u svim svojim činima; jer će ono vrijeme proći i slijedit će kušnja.
Kad ti se uzme utjeha, nemoj odmah očajavati nego ponizno i strpljivo očekuj pohođenje neba, jer je Bog u stanju da te opet obdari još većom utjehom. To nije ništa novo ili strano iskusnima na putu Božjem, jer je kod velikih svetaca i starozavjetnih proroka bio čest takav način promjene.

5. Stoga je netko, dok je bila u njega milost, govorio: »Ja rekoh u obilju svom: Nikada
se neću pokolebati«.
A kad se milost udaljila, nadovezuje što je iskusio u sebi govoreći: »Odvratio si lice svoje od mene, i ja se smetoh«.
No nije međutim očajao nego je revnije molio Boga govoreći: »Tada povikah k Tebi, Gospode, tada zavapih k Bogu svojemu«.
Konačno ubire plod svoje molitve te svjedoči da je uslišan, govoreći: »Čuo je Gospod i smilovao mi se; Gospod postade pomoćnik moj«.
No u čemu? »Obratio si, govori, plač moj u radost, raskidao si žalosnu odjeću moju i opasao me veseljem«.
Ako se tako događalo velikim svecima, onda ne smijemo očajavati ni mi, slabi i siromašni, ako smo katkad gorljivi, a katkad hladni; jer duh dolazi i odlazi po svojoj slobodnoj volji. Stoga blaženi Job kaže: »Pohađaš ga svakog jutra, i kušaš ga svaki čas«.

6. U što se dakle mogu pouzdati, ili u koga da stavim nadu ako ne jedino u veliko milosrđe Božje i samo u milost Božju? Bilo naime da su uza me dobri ljudi, bilo pobožna braća, bilo vjerni prijatelji, bilo svete knjige ili lijepe rasprave, bilo ugodan pjev i himni; sve to malo koristi, malo znači kad me ostavi milost i kad sam napušten u vlastitom siromaštvu.
Tada nema boljega lijeka nego strpljivost i predanje u volju Božju.

7. Nisam nikada našao nekoga koji bi bio tako pobožan i svet, a da ne bi doživio katkada da se milost povuče, ili da ne bi osjetio kako mu se revnost ohladila.
Nijedan svetac nije bio tako visoko uzdignut i prosvijetljen, a da ne bi prije ili poslije bio kušan. Nije naime dostojan uzvišenog zrenja Božjeg koji nije za Boga podnio kakve nevolje.
Kušnja koja prethodi običava biti znak utjehe koja će slijediti.
Jer onima koji su iskušani obećana je nebeska utjeha.
»Tko pobijedi, kaže, dat ću mu jesti od drveta života«.

8. A Bog daje utjehu da čovjek bude jači u podnošenju nevolja.
Ali dolazi i kušnja da se ne uzvisi radi dobra.
Đavao ne spava i tijelo nije još obamrlo; zato ne prestani spremati se za borbu, jer se s desna i s lijeva nalaze neprijatelji koji nikada ne miruju.

Glava 10

O zahvalnosti za milost Božju

1. Zašto tražiš počinak kad si rođen za rad?
Pripremi se više na strpljivost nego na utjehu; i više na nošenje križa nego na veselje.
Koji naime od smrtnika ne bi rado primao utjehu i duhovnu radost kad bi ih mogao uvijek imati?
Duhovna utjeha nadilazi sve slasti svijeta i naslade tijela. Jer sve slasti svijeta ili su tašte ili sramotne. A jedino su duhovne slasti ugodne i poštene, proizašle iz kreposti te od Boga pružene čistim srcima.
No nitko ne može uživati tih božanskih utjeha prema svojoj volji, jer vrijeme kušnje ne izostane dugo.

2. Mnogo se pak protivi višnjemu pohođenju lažna sloboda duha i veliko samopouzdanje.
Bog čini dobro kad daje utjehu; ali čovjek čini zlo kad sve Bogu ne vraća sa zahvalnošću.
I zato se ne mogu na nas izlijevati darovi milosti, jer smo nezahvalni darovatelju i jer sve ne vraćamo izvoru odakle dolazi.
Uvijek naime zaslužuje milost koji se dostojno zahvaljuje; a oduzet će se oholici što se običava dati poniznome.

3. Ne želim utjehe koja bi mi oduzela skrušenost, i ne žudim za razmatranjem koje vodi
do oholosti.
Nije naime sve što je visoko ujedno i sveto; niti sve što je slatko ujedno i dobro; niti je svaka želja čista; niti je sve što je nama drago, Bogu milo.
Rado pak primam milost koja će me učiniti poniznijim i bogobojaznim, i spremnijim na odricanje.
Tko je oćutio milost, a zatim težinu njezina odlaska, taj se neće usuditi pripisati sebi išta dobra; nego će prije priznati da je siromah i oskudan.
Daj Bogu što je Božje, a sebi pripiši što je tvoje; to znači: zahvali Bogu za milost, a pri-
znaj da je tvoj samo grijeh i da zaslužuješ primjernu kaznu za grijeh.

4. Traži svagda najniže i dobit ćeš najviše, jer najviše ne može stajati bez najnižega.
Sveci, koji su najveći pred Bogom, bili su najmanji u vlastitim očima; i koliko su bili slavniji, toliko su bili u sebi ponizniji.
Koji su puni istine i slave nebeske, nisu željni tašte slave. Koji su u Bogu utemeljeni i utvrđeni, ne mogu biti oholi.
I koji sve pripisuju Bogu, što god su dobra primili, ne traže slave jedan od drugoga, nego hoće samo onu slavu koja dolazi jedino od Boga, i žele da oni sami i svi sveti hvale Boga nada sve te uvijek jedino teže za tim.

5. Budi dakle zahvalan i za najmanje pa ćeš biti dostojan primiti veće.
Neka ti i najmanje vrijedi kao najveće, a ono što izgleda više prezira vrijedno, smatraj kao poseban dar.
Ako gledamo na dostojanstvo darovatelja, nijedan dar neće nam se činiti malen ili bezvrijedan.
Ne može naime biti maleno što dariva višnji Bog. Pa i to kad kažnjava i šiba, mora nam biti drago; jer uvijek čini radi našega spasa što god dopušta da nas snađe.
Tko želi sačuvati milost Božju, neka bude zahvalan za danu mu milost, strpljiv za oduzetu.
Neka se moli da mu se milost vrati; neka bude oprezan i ponizan da je ne izgubi.

Glava 11

O malom broju ljubitelja križa Isusovog

Sada Isus ima mnoge koji ljube njegovo kraljevstvo nebesko, ali malo onih koji nose njegov križ. Ima ih mnogo koji žele utjehe, ali malo koji žele patnje. Nalazi mnogo drugova za gozbu, ali malo za trapljenje.
Svi se žele radovati s njime, ali malo ih hoće nešto trpjeti za njega.
Mnogi slijede Isusa sve do lomljenja hljeba, ali malo njih ga slijedi da piju kalež muke.
Mnogo njih divi se njegovim čudesima, ali malo njih slijedi sramotu križa.
Mnogi ljube Isusa dok ih ne zadese kakve nevolje.
Mnogi ga hvale i blagoslivlju dok primaju od njega kakve utjehe. Ali ako se Isus sakrije i na čas ih ostavi, onda se tuže i postaju odviše malodušni.

2. Koji pak ljube Isusa radi Isusa, a ne radi svoje vlastite utjehe, oni ga blagoslivlju u
svakoj nevolji i stisci srca, kao i u najvećoj utjehi.
I kad im ne bi nikada htio pružiti utjehe, ipak bi ga uvijek hvalili i uvijek bi mu htjeli zahvaljivati.

3. O, koliko može čista ljubav prema Isusu koja nema primjese vlastite koristi ili samoljublja!
Zar ne moramo nazivati plaćenicima sve one koji uvijek traže utjehu? Zar ne dokazuju da više ljube sebe nego Isusa, jer uvijek misle na svoju korist i dobitak?
Gdje ćemo naći takvoga koji bi htio Bogu služiti badava?

4. Rijetko je naći koga tako duhovnoga koji se lišio svega.
Jer pravog siromaha duhom i slobodnog od svakog stvorenja, tko će naći? »Vrijedi više nego biser«.
Kad bi dao čovjek sve blago svoje, još je to ništa.
I kad bi činio veliku pokoru, još je malo.
I kad bi obuhvatio sve znanje, još je daleko.
I kad bi bio veoma krepostan i žarko pobožan, još bi mu mnogo nedostajalo: naime jedno, što mu je najviše potrebno.
A što je to?
Da — nakon što je sve ostavio — ostavi sebe, i da posve izađe iz sebe, i ništa ne zadrži od svog samoljublja. I kad učini sve što je mislio da mora učiniti, neka znade da nije ništa učinio.

5. Neka ne smatra velikim što bi se moglo pričiniti velikim; nego neka istinski prizna da je beskorisni sluga kao što govori Istina: »Kad učinite sve što vam je naloženo, recite: beskorisni smo sluge«.
Onda će doista moći biti oskudan i siromašan duhom i govoriti s prorokom: »A ja sam osamljen i siromah«.
Nitko ipak nije bogatiji, nitko slobodniji od onoga koji zna ostaviti sebe i sve ostalo i smatrati se najzadnjim.

Glava 12

O kraljevskom putu Svetog Križa

1. Mnogima se čini »tvrd ovaj govor«: »Odreci se samog sebe; uzmi križ i slijedi Isusa«.
Ali će mnogo tvrđe biti čuti onu zadnju riječ: »Odlazite od mene prokleti u oganj vječni«.
Koji naime sada rado čuju i slijede riječ križa, neće se tada bojati glasa vječne osude.
Ovaj će znak biti na nebu kad Gospodin dođe suditi.
Onda će svi službenici križa, koji su u životu postali slični Raspetome, pristupiti s velikim pouzdanjem Kristu sucu.

2. Sto se dakle bojiš uzeti križ po kojemu se ide u kraljevstvo nebesko?
U križu je spas, u križu je život, u križu je zaštita od neprijatelja; u križu je snaga uma, u križu je radost srca, u križu je radost duha; u križu je skup svih kreposti, u križu je savršenstvo svetosti.
Nema spasa duše niti nade vječnoga života osim u križu. Uzmi dakle križ svoj i slijedi Isusa i ući ćeš u život vječni.
On je išao pred tobom noseći križ svoj i umro je za tebe na križu da i ti nosiš svoj križ i budeš voljan umrijeti na križu.
Jer ako budeš s njime umro, s njime ćeš isto tako i živjeti. Pa ako si bio dionik muke. bit ćeš i slave.

3. Evo u križu se sastoji sve i u umiranju počiva sve; i nema drugoga puta u život i do
pravog unutarnjeg mira, osim puta svetoga križa i svakodnevnog mrtvenja.
Hodaj kuda hoćeš, traži što god hoćeš; i nećeš naći uzvišenijeg puta k nebu niti sigurnijeg puta po zemlji od puta svetog križa.
Rasporedi i uredi sve prema svojoj volji i mišljenju, ali naći ćeš da uvijek moraš nešto trpjeti bilo svojevoljno, bilo protiv svoje volje; i tako ćeš uvijek naći križ. Jer ćeš ili ćutjeti bol u tijelu ili ćeš podnositi nevolju u duši.

4. Katkada će te Bog kao ostaviti, a katkada će te mučiti bližnji; a što je još više, često ćeš biti sam sebi nepodnosiv.
A ipak ti nećeš uspjeti osloboditi se ili olakšati kakvim sredstvom ili utjehom; nego moraš trpjeti dok se Bogu svidi.
Bog naime hoće da se učiš podnositi nevolju bez utjehe, da se njemu posve podvrgneš i da po nevolji postaneš ponizniji.
Nitko tako duboko ne ćuti muke Kristove kao onaj kojega je zadesila slična patnja.
Križ je dakle uvijek pripravljen i svuda te očekuje.
Ne možeš mu izbjeći ma pobjegao kuda mu drago; jer kamo god dođeš, nosiš sa sobom samoga sebe, i uvijek ćeš naći sebe.
Okreni se gore, okreni se dolje! Okreni se prema vani, okreni se prema unutra; i u svemu tome naći ćeš križ; i moraš svuda biti strpljiv ako želiš uživati unutarnji mir i zaslužiti vječnu krunu.

5. Ako rado nosiš križ, onda će i on nositi tebe i dovesti do žuđenog cilja gdje će biti
kraj patnjama, premda im neće biti ovdje na zemlji. Ako ga pak nerado nosiš, onda sam sebi stvaraš teret i sam se više opterećuješ, a ipak moraš trpjeti.
Ako odbaciš jedan križ, naći ćeš bez sumnje drugi, možda i teži.

6. Zar misliš da ćeš ti izbjeći onome čemu nije mogao izbjeći nijedan smrtnik?
Koji je od svetaca na ovom svijetu bio bez križa i nevolje?
Niti sam Isus Krist, Gospodin naš, nije bio jedan čas bez mučne patnje dokle god je živio. »Trebalo je«, veli »da Krist trpi i ustane od mrtvih i tako uđe u slavu svoju«.
Kako onda ti tražiš drugi put, nego ovaj kraljevski put koji je put svetoga križa?

7. Cijeli je život Kristov bio križ i mučeništvo; a ti tražiš za sebe pokoj i veselje? Varaš se, varaš, ako tražiš što drugo nego podnositi nevolje, jer je cijeli ovaj smrtni život
pun jada i posut križevima.
I koliko je tko više napredovao u duhu, toliko teže križeve često nalazi; jer što mu je ljubav veća, to više osjeća da je u progonstvu.

8. Pa ipak, ovaj čovjek pogođen s tako mnogo nevolja nije bez olakšanja i utjehe, jer osjeća da mu iz nošenja križa sazrijeva najobilniji plod.
Dok mu se naime svojevoljno podvrgava, sav mu se teret nevolje pretvara u pouzdanje božanske utjehe.
I koliko se tijelo više satire nevoljama, toliko duh biva jači po unutarnjoj milosti.
I katkada toliko ojača u ljubavi prema nevoljama i protivštinama, iz želje da bude sličan Kristu, da ne bi ni htio biti bez boli i nevolje; jer vjeruje da je toliko draži Bogu, koliko je više i teže mogao za njega trpjeti.
Ne dolazi to od snage čovječje, nego od milosti Kristove koja toliko može i čini krhkome tijelu da ono duhovnim žarom poduzima i ljubi od čega po naravi uvijek zazire i bježi.

9. Nije u naravi čovjeka nositi križ, ljubiti križ, tijelo trapiti i zarobljavati, časti izbjegavati, sebe samog prezirati i željeti da budeš prezren, svakojake protivštine i štetu podnositi i nikakove sreće na ovom svijetu ne željeti. Ako na sebe gledaš, sam po sebi ništa od toga nećeš moći!
Ali ako se uzdaš u Gospodina, dat će ti snagu s neba i podvrgnut će tvojoj vlasti svijet i tijelo.
Ako budeš naoružan vjerom i znamenovan križem Kristovim, nećeš se bojati niti neprijatelja đavla.

10. Spremi se dakle kao dobar i vjeran sluga Kristov, te muževno ponesi križ Gospodina
svoga koji je iz ljubavi za te razapet.
Pripravi se na podnošenje mnogih nevolja i raznih neugodnosti u ovom bijednom životu; jer će ti tako biti, gdje god bio, i tako ćeš zaista naći kamo god se sakrio.
Mora tako biti; i nema drugoga lijeka da izbjegneš nevoljama i bolima, nego da strpljivo trpiš.
Pij rado kalež Gospodnji ako želiš biti njegov prijatelj i imati dio s njime. Utjehe prepusti Bogu; neka čini s njima kako mu se najbolje svidi. A ti se spremi kako ćeš podnositi nevolje i smatraj ih za najveće utjehe; jer »trpljenja sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi«, čak ni onda kad bi sve nevolje sam morao podnijeti.

11. Kad dođeš dotle da ti je nevolja draga i ugodna radi Krista, onda znaj da je s tobom
dobro, jer si našao raj na zemlji.
Dokle god ti je trpljenje teško i nastojiš mu izbjeći, dotle će ti biti zlo i slijedit će te posvuda strah od nevolje.

12. Ako budeš spreman na ono, na što moraš biti, to jest na patnju i mrtvenje, onda će
brzo biti s tobom bolje i naći ćeš mir.
Kad bi bio s Pavlom uzdignut čak do trećeg neba, ne bi zbog toga bio siguran, da nećeš trpjeti nikakove protivštine.
»Ja ću mu«, veli Isus, »pokazati, koliko mu valja trpjeti za moje ime«.
Preostaje ti dakle trpjeti ako želiš ljubiti Isusa i njemu služiti.

13. Kamo sreće kad bi bio vrijedan trpjeti štogod za ime Isusovo; kako bi te velika slava
čekala, kako bi klicali svi sveci Božji, kako bi također lijep primjer pružio bližnjemu!
Strpljivost naime svi preporučuju, premda malo njih hoće trpjeti. Pravo bi bilo da bar nešto pretrpiš rado za Krista kad mnogi trpe za svijet mnogo teže stvari.

14. Znaj kao sigurno da ti valja provoditi život čovjeka, koji umire. I koliko tko više umre sebi, toliko više počinje živjeti Bogu.
Nitko nije prikladan da shvati ono što je nebesko, ako ne bude pristao da snosi protivštine radi Krista.
Ništa nije Bogu milije, ništa spasonosnije za tebe na ovom svijetu nego rado trpjeti za Krista.
I kad bi morao birati, morao bi više željeti da radi Krista trpiš protivštine nego da se naslađuješ mnogim utjehama; jer bi bio sličniji Kristu i svim svetima prilični.
Ne sastoji se naime naša zasluga i napredak našega zvanja u mnogim ugodnostima i utjehama nego prije u podnošenju mnogih poteškoća i nevolja.

15. Kad bi što drugo bilo bolje i korisnije za spasenje ljudi, negoli patnja, onda bi to Krist sigurno bio pokazao riječju i djelom.
Ali on i učenike koji su ga slijedili, i sve koji žele ići za njim, otvoreno potiče na nošenje križa, i govori: »Ako tko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe i neka
uzme križ svoj i neka ide za mnom«.
Nakon što smo dakle sve proučili i pretresli neka bude ovo konačni zaključak: valja nam kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.