Toma Kempenac: Nasljeduj Krista

u prijevodu kardinala Alojzija Stepinca

Knjiga druga

Opomene koje potiču na unutarnjost

Glava 1 - 6

Glava 1
O unutarnjem životu

 

1. »Kraljevstvo je Božje među vama«, govori Gospodin.
Obrati se svim srcem Gospodinu, i ostavi ovaj bijedni svijet, i naći ćeš pokoj svojoj duši.
Uči prezirati izvanjske stvari i dati se na unutarnjost, i vidjet ćeš kako kraljevstvo Božje dolazi k tebi.
Kraljevstvo je naime Božje »mir i radost u Duhu  Svetome« što  se  ne daje  bezbožnima.
Doći će k tebi Krist pružajući ti svoju utjehu, ako mu budeš priredio dostojan stan u nutrini.
»Sva je njegova slava i ljepota iznutra« i tamo mu se dopada.
On često posjećuje unutarnjeg čovjeka, milo s njime razgovara, ljubezno ga tješi, donosi mu veliki mir i divno prijateljstvo.
 

2. Eto,   vjerna   duša,   pripremi   svoje   srce ovome zaručniku da se udostoji doći k tebi i kod tebe stanovati.
Ovako, naime, on govori: »Koji mene ljubi, on će držati riječ moju, i k njemu ćemo doći, i kod njega ćemo stanovati«.

Podaj dakle mjesta Kristu, a svima ostalima zabrani ulazak.
Kad budeš imao Krista, onda si bogat i to je dosta.
On će biti tvoj nadglednik i vjerni skrbnik u svemu da ti neće biti potrebno ufati se u ljude.
Ljudi se naime brzo mijenjaju, brzo prolaze; »Krist pak ostaje do vijeka« i stoji čvrsto do kraja.
 

3. Ne valja postavljati velike nade u slaba i smrtna čovjeka, makar bio koristan i drag: niti se valja mnogo žalostiti radi toga ako ti se katkada tko protivi i protuslovi. Koji su danas s tobom, sutra ti se mogu protiviti i obratno; često se okreću kao vjetar. Stavi sve svoje pouzdanje u Boga i on neka bude tvoj strah i tvoja ljubav.
On će za tebe odgovarati i učinit će kako će biti najbolje.
»Nemaš ovdje stalnoga grada« i gdjegod bio, stranac si i putnik; i nikad nećeš imati mira osim ako budeš tijesno sjedinjen s Kristom.
Što žuriš svuda naokolo kad to nije mjesto tvoga pokoja?
»Na nebesima mora biti tvoje stanovanje« i sve zemaljsko moraš gledati kao na prolazu.
Sve prolazi, i ti isto tako s njime.
Pazi da se ne prilijepiš uz zemaljštinu da te ne uhvati i ne pogubi.
Neka tvoja misao bude kod Svevišnjega i neka se tvoja molitva diže bez prestanka Kristu.
Ako ne znaš razglabati visokih i nebeskih stvari, onda počivaj u Muci Isusovoj i rado stanuj u njegovim svetim ranama.
Ako se naime pobožno utekneš ranama i dragocjenim ožiljcima Isusovim, oćutjet ćeš u nevolji veliku okrepu, i nećeš se mnogo brinuti što te ljudi preziru, i lako ćeš podnositi riječi ogovaratelja.
 

5. I Krist je bio na svijetu prezren i napušten od znanaca i prijatelja u najvećoj nevolji i porugi.
Krist je htio trpjeti i biti prezren, a ti se usuđuješ na nekoga žaliti.
Krist je imao protivnika i klevetnika, a ti hoćeš da ti svi budu prijatelji i dobročinitelji.
Zašto će se onda nagraditi tvoja strpljivost ako te ne bude zadesila nikakva protivština?
Ako nećeš ništa neugodno trpjeti, kako ćeš onda biti prijatelj Kristov?
Trpi s Kristom i za Krista ako želiš vladati s Kristom.
 

6. Kad  bi jednom potpuno  unišao u  srce Isusovo i samo malo okusio žarke ljubavi njegove onda se ne bi ništa starao za vlastitu korist ili štetu, nego bi se prije radovao radi nanesene ti sramote; jer ljubav k Isusu čini da čovjek prezire samoga sebe. Onaj koji ljubi Isusa i istinu, koji je pravi unutarnji čovjek, koji je slobodan od neurednih sklonosti, može se slobodno obratiti k Bogu i dignuti se u duhu nad samoga sebe te uživajući mirovati.
 

7. Tko sve prosuđuje onako kako jest, a ne kako se govori ili misli, taj je zaista mudar i
poučen,   više  prema  Božjem  negoli  ljudskom nauku.
Tko znade živjeti unutrašnjim životom i malo cijeniti stvari po vanjštini, tome nije potrebno tražiti mjesta niti čekati vrijeme da se dade na pobožne vježbe.
Unutarnji čovjek brzo se sabere, jer se nikada sav ne izlije prema vani.
Ne smeta mu vanjski rad ili zanimanje, na koje je stanovito vrijeme vezan, nego kako stvari teku, tako se on njima prilagođuje.
Tko je dobro sređen i uređen u nutrini, taj se ne brine za neobično i naopako držanje ljudi.
Čovjek biva u toliko stvari smetan i rastresen u koliko se priljubi za nepotrebne stvari.
 

8. Kad bi bio sređen i kako valja pročišćen, onda  bi  ti  sve  služilo  na dobro  i  napredak.
Zato se mnogo toga tebi ne dopada i često te smeta, jer još nisi savršeno umro sam sebi niti si se otrgnuo od svega zemaljskoga.
Ništa tako ne prlja i ne zapliće srca ljudskoga kao neuredna ljubav prema stvorenjima.
Ako  se  odrekneš  vanjske  utjehe,   onda ćeš moći razmatrati nebeske stvari i često klicati od radosti u nutrini.

 

Glava 2

O poniznom podvrgavanju

 

1. Ne brini se mnogo tko je protiv tebe ili za tebe, nego se brini i nastoj oko toga da Bog
bude s tobom u svakoj stvari koju činiš.
Imaj čistu savjest i Bog će te valjano braniti.
Koga naime Bog bude htio pomoći, neće mu moći naškoditi ničija zloba.
Ako znadeš šutjeti i trpjeti, zacijelo ćeš vidjeti pomoć Božju. On zna vrijeme i način da te oslobodi i stoga se moraš predati u njegove ruke.
Božja je stvar da pomogne i oslobodi od svake sramote.
Često nam veoma koristi da ostanemo što ponizniji ako drugi znadu za naše slabosti i ako ih kore.
 

2. Kad se čovjek ponizuje radi svojih pogrešaka,  onda lako ublaži druge i lako  zadovolji one koji se na njega srde.
Bog poniznoga štiti i oslobađa; poniznoga ljubi i tješi; k poniznome se sagiblje; poniznome daje veliku milost i proslavljuje ga nakon njegova poniženja.
Poniznome odaje svoje tajne i milo ga privlači i poziva k sebi.
Ponizan čovjek, i kad je osramoćen, ostaje posve miran, jer se upire na Boga, a ne na svijet.

Ne misli da si što napredovao, osim ako ne držiš da si niži od svih.


Glava 3

O dobrom i miroljubivom čovjeku

 

1. Nastoj najprije da sam budeš miran, pa ćeš onda moći i druge umiriti.
Više koristi miroljubiv nego učen čovjek.
Strastven čovjek i dobro obraća na zlo i lako povjeruje zlu.
Dobar i miroljubiv čovjek sve obraća na dobro.
Tko je zaista smiren, taj o nikome ne sumnja. Ali tko je nezadovoljan i uzbuđen, toga muče svakojake sumnje; niti sam miruje, niti pušta druge na miru.
Često kaže čega ne bi smeo reći, a propušta ono što bi za njega bilo bolje da učini.
Ispituje što su drugi dužni učiniti, a ne brine se za ono na što je sam obavezan.
Budi dakle najprije revan oko samoga sebe, a onda ćeš moći s pravom revnovati i oko svoga bližnjega.
 

2. Ti umiješ  dobro opravdati svoje čine i poljepšavati  ih,   ali  opravdanja   drugih  nećeš primiti.
Bilo bi ispravnije da sebe optužiš, a brata svoga opravdaš.
Ako hoćeš da tebe drugi podnosi, podnosi i ti drugoga.
Promisli kako si još daleko od prave ljubavi i poniznosti koja se ne zna na nikoga srditi ili ljutiti, osim na samu sebe.
Nije ništa osobito živjeti s dobrim i blagim ljudima; to se već po naravi svima sviđa; i svatko hoće rado imati mira, i više ljubi one koji osjećaju s njim.
Ali moći mirno živjeti sa surovima i opakima ili razuzdanima ili neprijateljski raspoloženima prema nama, to je velika milost i svake hvale vrijedno i muževno djelo.
 

3. Ima ljudi koji se sami drže na miru i ujedno podržavaju mir s drugima.
A ima ih koji niti su sami mirni, niti druge puštaju na miru; teški su drugima, a sebi samima još teži.
A ima ih, opet, koji uspijevaju održati sebe na miru i  druge  nastoje privesti k miru.
Ipak se čitav naš mir u ovome bijednom životu sastoji više u poniznom trpljenju protivština nego u tom da ih ne osjećamo.
Tko umije bolje trpjeti, imat će i više mira. Takav je pobjednik nad samim sobom i gospodar svijeta, prijatelj Kristov i baštinik neba.

 

Glava 4

O nedužnom srcu i čistoj nakani

 

1. Na dva se krila diže čovjek nad zemlju, naime čistoćom i nedužnošću.
Čistoća mora biti u nakani, nedužnost u čuvstvu.
Čistoća ima Boga za cilj, nedužnost ga dohvaća i kuša.
Neće ti smetati ni jedno dobro djelo ako budeš iznutra slobodan od svake neuredne sklonosti.
Ako ne težiš za ničim drugim i ne tražiš ništa drugo osim volju Božju i korist bližnjega, onda ćeš uživati unutarnju slobodu. Kad bi tvoje srce bilo ispravno, onda bi ti svako stvorenje bilo ogledalo života i knjiga svete nauke. Nema tako sitnog i neznatnog stvorenja koje ne bi predstavljalo dobrotu Božju.
 

2. Kad bi ti bio unutra dobar i nedužan, onda bi sve bez zapreke gledao i dobro razumio. Nedužno srce prodire u nebo i pakao. Kakav ie tko unutra, tako izvana prosuđuje. Ako
postoji kakovo veselje na svijetu, to ga dakako posjeduje čovjek nedužna srca. A ako ima gdje žalosti i stiske, to najbolje zna za nju nečista savjest.
Kao što željezo bačeno u vatru gubi rđu i sve se sjaji; tako i čovjek koji se posve obrati k Bogu, lišava se mlitavosti i pretvara se u novoga čovjeka.
 

3. Kad čovjek počinje bivati mlak, onda se boji i neznatne muke pa rado prima izvanjsku
utjehu.
Ali kad počne savršeno svladavati sebe i odvažno ići putem Božjim, onda mu se pričinja malenkost ono što je prije osjećao teškim.

 

Glava 5

O prosuđivanju samoga sebe

 

1. Ne možemo  sami sebi odviše vjerovati, jer nam često nedostaje milosti i volje.
Malo je svjetla u nama pa i to nemarnošću brzo gubimo.
Često također ne zapažamo da smo tako slijepi unutra!
Često činimo zlo, a još se gore izgovaramo.
Kadšto nas goni strast, a mislimo da je revnost. Kod drugih korimo sitnice, a kod sebe preko velikih stvari prelazimo. Dosta brzo osjetimo i mjerimo što trpimo od drugih, ali koliko drugi trpe od nas, toga ne zapažamo. Tko bi dobro i ispravno prosuđivao svoje stvari ne bi imao razloga da strogo sudi o drugome.
 

2. Unutarnji čovjek pretpostavlja brigu oko samog sebe svemu ostalome; a tko se marljivo bavi samim sobom, Iako šuti o drugima.
Nećeš nikada biti unutarnji i pobožan čovjek, ako ne budeš šutio o tuđim stvarima, a gledao najprije na samog sebe.
Ako se posve baviš samim sobom i Bogom, malo će te ganut što vidiš vani. Gdje si kad nisi kod samog sebe? I kad sve obiđeš, a samog sebe zanemariš, koliko si napredovao?
Ako želiš polučiti mir i pravo jedinstvo, onda moraš sve zapostaviti i jedino na sebe paziti.
 

3. Mnogo ćeš zatim napredovati, ako se sačuvaš slobodnim od svake vremenite brige. Vrlo  ćeš  se prevariti  ako   budeš  cijenio   kakvu vremenitu stvar.
Neka ti ništa ne bude veliko, ništa visoko, ništa milo, ništa drago, nego jedino Bog ili Što je od Boga.
Smatraj sve taštinom što god utjehe može doći od kojega stvorenja.
Duša koja Boga ljubi prezire sve što je izvan Boga.
Samo vječni i neizmjerni Bog, koji sve ispunja, utjeha je duše i prava radost srca.

 

Glava 6

O radosti čiste savjesti

 

1. Slava je dobrog čovjeka svjedočanstvo čiste savjesti. Imaj čistu savjest i bit ćeš uvijek veseo.
Čista savjest može vrlo mnogo podnositi i vrlo je vesela u suprotivštinama.
Nečista savjest je uvijek plašljiva i nemirna. Slatko ćeš počivati ako te srce tvoje nema za što koriti. Ne veseli se nikada osim ako si nešto dobro učinio.
Opaki ne poznaju nikada pravoga veselja; i ne ćute unutarnjeg mira jer: »nema mira bezbožnicima«, govori Gospodin.
I ako govore: na miru smo, neće doći na nas zlo, i tko će se usuditi škoditi nam? — ne vjeruj im: jer će iznenada doći srdžba Božja, djela njihova pretvorit će se u ništa i namisli će njihove propasti.
 

2. Onome koji ljubi nije teško dičiti se u nevolji: jer tako se dičiti znači hvaliti se križem Gospodnjim.
Kratka je slava koju ljudi daju i primaju.
Slavu svijeta uvijek prati žalost.
Slava je dobrih u njihovoj savjesti, a ne na ustima ljudi.
Veselje je pravednika od Boga i u Bogu, a njihova je radost radi istine.
Tko žudi za pravom i vječnom slavom, taj se ne brine za vremenitu slavu.
A tko traži vremenitu slavu ili je barem ne prezire u duši, dokazuje da manje ljubi nebesku slavu.
Tko se ne brine ni za pohvale ni za ukore, uživa veliki mir srca.
 

3. Lako će biti zadovoljan i smiren onaj čija je savjest čista.
Nisi svetiji ako te hvale; niti gori ako te kude.
Što jesi, jesi; i ne možeš se nazvati većim nego što si pred Bogom.
Ako paziš na to što si u svojoj nutrini, nećeš se brinuti što o tebi govore ljudi.
»Ljudi gledaju na vanjštinu, a Bog gleda na srce«.
Ljudi ispituju djela, a Bog važe nakane. Raditi uvijek dobro, a do sebe malo držati znak je ponizne duše.
Ne htjeti utjehe od bilo kojeg stvorenja znak je velike čistoće i unutarnjeg pouzdanja.
 

4. Tko ne traži za sebe nikakva izvanjska svjedočanstva,   pokazuje   da   se  posve   predao Bogu.
»Jer nije onaj prokušan koji sam sebe preporučuje (veli sveti Pavao) nego onaj kojega Gospodin preporučuje. Živjeti s Bogom u nutrini i nikakvom sklonošću ne prianjati za vanjsko — to predstavlja unutarnjeg čovjeka.